predugo je ova tema stajala praznom - i iako uključuje žanr koji predsatavlja nešto najbolje što je film iznjedrio uopće iako i jesu zamišljeni kao b filmovi

Prilikom pljačke banke, Ben Harper ubija dvoje ljudi da bi se dočepao plijena od 10.000$. Sa predstavnicima zakona za petama, progonjeni čovjek jedva se uspijeva domoći vlastita doma gdje ima tek toliko vremena da  skrije novac i zakune svoje dvoje maloljetne djece, sina i kćer na šutnju. Skrovšte pronalazi u lutki koja je omiljena igračka njegovoj kćeri i od koje se nikada ne odvaja.
Nedugo kasnije stiže i policija i brutalno svladava Harpera, pred zgranutim pogledima dvoje mališana i odvodi ga u zatvor od kuda se više neće vratiti jer je kazna za zločin smrt vješanjem. Međutim kao da ova nesreća sama po sebi nije bila dovoljna, ćeliju je, u ono malo vremena što mu je preostalo bio prisiljen dijeliti sa jednim sasvim osebujnim stanarom, Harryem Powellom, čovjekom koji je ispod maske propovjednika i gorljiva zagovaratelja božje riječi, bio okrutni ubojica, kradljivac i okorjeli zločinac. U ćeliji je bio zbog sitnog prekršaja krađe automobila, ali je iza sebe već imao čitav niz ubojstava, posebice usamljenih žena i udovica, a kako je znao da novac koji je Harper ukrao nikada nije nađen, unatoč tome što mu Harper do svoje smrti nije rekao niti riječ o tome gdje bi mogao biti skriven, Powell je u glavi već imao plan: čekati puštanje iz zatvora, i potražiti Willu Harper, sada već udovicu......

Tako počinje jedan od možda najintrigantnijih film – noira ikada, The Night Of The Hunter (Noć Lovca), prvi i jedini film koji je režirao poznati engleski glumac Charles Laughton. Oscarovac – prestižnu statuetu osvojio je za glavnu ulogu u filmu Alexandera Corde – Private Life of Henry VIII, (nominiran još dvaput, za ulogu kapetana Bligha u prvoj verziji Mutiny on the Bounty, te za ulogu branitelja u filmu Witness for the Prosecution), koji je ostvario još čitav niz zapaženih obično jakih karakternih uloga, kod čitavog niza poznatih režisera, recimo kao senator Grachho u Spartacusu Stanleya Kubricka, ili kao Lord Horifiel u The Paradine Case, Alfreda Hitchcocka. U Noći lovca prvi je put stao s druge strane kamere, nažalost po njega i sve nas, film je doživio financijski krah u doba prikazivanja, i Laughtonu nije pružena prilika da ikada više režira. To što je danas taj film jedan od istinskih i kultnih klasika, više ne mijenja ništa na stvari.    

Vjerojatno je publiku tada odbilo od filma što se u filmu osim klasičnih elemenata noira isprepliće i čitav niz bajkovitih elemenata, postignutih uistinu izvrsnim snimateljskim radom Stanleya Cortesa, čovjeka smatranim za majstora chiaroscuro kinematografije, koji je za sebe rekao «uvijek su me zvali da snimam nešto čudno.», obično u niskobudžetnim produkcijama gdje mu je bilo dozvoljeno vizualno eksperimentirati. Posebno je impresivan bijeg djece u čamcu niz rijeku, gdje se naizmjence prikazuje čamac s malim bjeguncima, pa  se prelazi na obalu gdje se prikazuje krajolik, sa životinjama koje obitavaju uz rijeku, dok mjesečina prosipa svoje zlatne trakove po površini rijeke. Prilično jednostavno, ali u toj tami opet tako upečatljivo i efektno. Takve igre svjetla i sjene imamo tokom čitavog filma i time je ostvaren i glavni Laughtonov cilj, napraviti košmarniju verziju jedne poznate bajke o majci Guski (Mother Goose's Tale). No ta mješavina bajke i horrora se nasukala na nerazumjevanju i neshvaćanju publike. Ne mogu tvrditi na osnovu jednog filma, ali me Laughtonov vizualni stil neodoljivo podsjeća na ono što će godinama kasnije raditi Tim Burton, kada će napokon sazrijeti vrijeme za takve projekte.

Nisu pomogle ni izvrsna glumačka ostvarenja i glavnih i sporednih glumaca. Robertu Mitchumu se uloga propovjednika Harrya Powella najčešće i navodi kao najbolja u  inače bogatoj filmografiji. Ostvario je prilično složen i zahtijevan lik čovjeka koji uživa povjerenje svojih sugrađana, a duboko u sebi krije mračne tajne. Nemilosrdan i bešćutan kakav je bio, nije mu smetalo do kraja poniziti svoju trenutnu suprugu – bivšu udovicu Harper, kada ju prve bračne noći odbije i izvrijeđa kao pohotnu bludnicu, da bi je ni ne trepnuvši ubio istog momenta kada ona zaluđena njime ipak shvati da je on tu samo da pronađe skriveni novac. U Mitchumovu liku nije ostavljena niti jedna dobra crta, pa čak ni hrabrost. Cviliti će kao prebijeni pas kada bude ranjen u sukobu sa Rachel (Lilian Gish u prvoj ulozi nakon filma Portrait of Jennie), koja će preuzeti brigu o dvoje malih bjegunaca, pošto je ionako prihvaćala na svom imanju raznu napuštenu i ostavljenu djecu, budući da se cijela radnja odvijala u doba velike gospodarske krize tridesetih godina. Sam kraj filma će obilježiti veliki sukob između te dvije osobe (Powell, Rachel) koje simboliziraju konačni sukob između dobra i zla. Dobro će trijumfirati, ali opet sam kraj neće biti standardan. Kada policija dolazi pokupiti ranjena Powella, dječak John koji je svo vrijeme bježeći ispred manijakalnog ubojice brinuo o sebi i sestrici, napokon se slama. Koliko god je bio u svim teškim situacijama pokazivao zrelost neprimjerenu svom dobu, toliko ga je potreslo ponovno viđenje scene hapšenja, jer se prisjetio scena hapšenja svog pravog oca, pa nije mogao podnjeti ovo što se događalo njegovu poočimu kakav god da je bio. Nagnut nad njega uz suze rastrgao je lutku i pobacao novac nad Powellom koji je ležao na tlu dok su ga dva policajca držala pritisnuta. Nakon svih muka dijete je napokon provalilo iz Johna i tek tada je pokazao koliko mu je teško bilo svo ovo vrijeme borbe za svoj i sestrin život. Shelley Winters  će donekle ponoviti svoju ulogu udovice osuđene na smrt i opet poradi djeteta u Kubrickovoj Loliti, samo što je tamo motiv bila ljubav, koliko god nemoguća, dok je ovdje motiv bila čista zloba i pohlepa za novcem, dakle neki od najnižih ljudskih strasti. I njoj je uloga u ovom filmu bila jedna od najboljih u karijeri, a zna se da je na samog Laughtona ostavila veliki utisak i postala njegova štićenica.

Posebno su impresivne scene riješavanja tijela Wille Harper inscenacijom nesretnog slučaja u kome slijeće s autom u rijeku. Na dnu rijeke se dalo vidjeti njeno tijelo za volanom, a dugu plavu kosu mrsile su joj riječne struje pa je imala nekakav irealno živući izgled, poput kakve morske božice. Tvrdi se da je Robert Mitchum godinama nakon snimanja filma govorio da je sve scene sa djecom (Johnom i Pearl tj. Billy Chapinom i Sally Jane Bruce) režirao on, a da je Laughton samo davao upute jer nije mogao smisliti to dvoje djece, no  to je malo vjerojatno jer su djeca pružila uistinu izvrsne uloge u filmu. Roman Davida Grubba James Agee izvrsno je pretočio u scenarij učinivši tih 90 min filma  pravom poslasticom za sve filmofile i nezaboravnim vizualnim doživljajem.

pravo je zadovoljstvo citati tvoje postove. svaka cast!!!!

hvala! ponekad se cini da je zali boze truda ali...

pokreni noir temu sa retrospektivom filmova, to bi bilo interesantno.

Oho-ho-ho, ko nam je to stigao posle duge pauze i sa kakvim avatarom?

Quote from: culfis on January 07, 2011, 12:29:18 PM
pokreni noir temu sa retrospektivom filmova, to bi bilo interesantno.

što nije loša ideja no realizacija je upitna radi vremena...
ali evo još malo...


2 - THE SET UP Roberta Wisea
A fighter's life is short at best, no time to waste, no time to rest; the spot-light shifts, the clock ticks fast, all youth becomes old age at last.'"

«Paradise City» («Rajski Grad», prilično je obećavajuće ime za jedno mjesto, ime koje bi moglo ispunjavati nadom sve svoje stanovnike. No stvarnost je obično potpuno drukčija i surovija. Tako je i u ovom slučaju: To je maleno siromašno mjestašce u kojemu su većina stanovnika ljudi na kraju puta, bez obzira na dob, promašenih života, vječiti «luzeri» kojima je jedino još preostala nada, da su svemu unatoč samo na korak od ispunjenja svojih snova i da sreća čeka baš na njih i to odmah iza ugla.
   

Jedan iz takve galerije likova je i boksač Bill «Stoker» Thompson (Robert Ryan), koji je uvjeren u sudbinsku važnost  večerašnje borbe koja bi napokon trebala biti  prekretnica koja mu treba omogućiti promijenu života na bolje, i da je samo «jedan udarac daleko» od ostvarenja svojih zamisli. Njegova žena Julie (Audrie Totter) ne dijeli njegovo mišljenje. Umorna i sita svega, jer se nagledala supruga puno puta izubijana u ringu, ponekad su trebali sati da dođe k sebi i da je uopće prepozna, skrenula mu je pažnju da se taj «jedan udarac daleko» čeka već godinama i da je «Stoker» sa svojih 35 godina prestar za bavljenje boksom i da u ringu služi samo kao vreća za mlaćenje i skupljanje iskustva raznoraznim neukim mladcima, koje vode kojekakvi manageri.

Nije ga ona željela povrijediti time, već mu samo još jednom dati do znanja da joj je preteško gledati što se s njenim dragim događa u ringu, i da nema više niti snage niti srca za to. Želi da se napokon ostavi toga i da se počne baviti nečim drugim, bilo da postane trener, bilo da zakupi i drži kiosk, bilo što što nije ponovni povratak u ring.

Međutim, tu večer «Stoker» je, po tko zna koji put imao dobar osjećaj, osjećaj da može svladati večerašnjeg protivnika«Tiger» Nelsona (Hal Baylor), mladića koji se tek počinjao uspinjati u svijetu boksa i kojemu su manageri birali upravo ovakve «islužene» protivnike poput «Stokera» da oko njega podignu auru nepobijedivosti, a pobjede su osiguravane izvan ringa, međusobnim dogovorima, podebljanih određenim novčanim iznosima. «Stoker» nije ni znao da su i njegovi manager i trener sklopili sličan aranžman sa Nelsonovim managerom Little Boyem (Alan Baxter) o ishodu večerašnje borbe. No ova dvojica nisu našli za shodno upozoriti «Stokera» na taj detalj, jer tko bi uopće očekivao da bi «Stoker» mogao pobijediti nakon čitavog niza dotadašnjih poraza, a ako ne zna ništa, neće mu se morati udijeliti postotak od dobivenog iznosa....

«The Set Up» («Namještaljka») film Roberta Wisea iz 1949. godine, po sudu autora ovih redaka, jedan je od ponaboljih filmova o boksu, događajima u i oko ringa, u kojem u prvi plan izbija fenomenalna studija karaktera od samog glavnog junaka, boksera na zalazu karijere, koji čini sve da taj kraj odgodi nadajući se da će jednom pobjedom ipak unjeti reda u  kaos vlastita života pa do ostalih boksera iz njegove svlačionice, koji su svi redom, ma o kako malom nastupu bila riječ, izvanredno razrađeni. Jedan od posebno upečatljivih likova jest «Topovnjača» Johnson koji čekanje do početka vlastite borbe i ulaska u ring neprekidno priča o Frankieu Manili, boksaču koji je izgubio 21 borbu prije nego li će početi pobjeđivati i postati šampion srednje kategorije. No Johnson, ma koliko se svojim pričanjem zanosio da će možda i on uspijeti kao Frankie, ipak će i tu večer završiti porazom, nakon kojega nije više znao za sebe. No nije se stalo samo na karakterizaciji boksača. Posebna pažnja posvečena je i publici koja prati borbe. Iako sa kratkim, ili bez ijedne rečenice uopće, čitav niz krupnih planova koji prate njihove izraze lica, geste, pokrete više nego jasno ocrtavaju njihovu žeđ za što većom grubošću, brutalnošću, i da je to na kraju i  jedino zbog čega su se tu i okupili....i uopće nema veze radi li se o muškarcima ili ženama. Manageri i treneri čine pak zasebnu skupinu, pripadnika polusvijeta koji koketiraju sa kriminalom ili su kao Little Boy, otvoreno zabrazdili u njega i ne libe se iskazati svoju snagu i moć.

Robert Wise je postao legenda u Hollywoodu i prije nego li je režirao ijedan film. Ugled je stekao kao samostalni montažer  suradnjom sa  Orsonom Wellesom, na «Citizen Kane» («Građanin Kane») i «The Magnificent Ambersons» («Veličanstveni Ambersonovi»), ili Williamom Dieterleom na «The Hunchback of Notre Dame» («Zvonar Crkve Notre Dame»). 1944. ostvariti će svoj režiserski debut filmom «The Curse of The Cat People») nastavkom poznata horrora Jacquesa Tournera. Tokom karijere snimiti će oko 40 filmova, najrazličitijih žanrova od musicala (Oscarima ovjenčani «The Sound Of Music» («Moje Pjesme, Moji Snovi»)), do SF-a («The Day The Earth Stood Still» ili trekkijevcima možda bitniji «Start Trek – Motion Picture», prvi iz serije filmova sa originalnom postavom Shatner-Nimoy) od Horrora («The Haunting») pa do filmova katastrofe «Hindenburg»). Uistinu ima malo režisera koji imaju tako raznoliki opus.

«Namještaljku» je snimio za RKO Radio Pictures, a po vlastitom priznanju to mu je jedan od najdražih filmova koje je napravio za njih, kao i jedan od najdražih filmova u cijelom svom opusu. Poznat po temeljitosti i pedantnosti, Wise je, pripremajući se za film znao posjećivati boksačke svlačionice, gdje je promatrao i bilježio sve što se događa, od čekanja početka borbe, nervoze, uzbuđenja, različitih nevezanih razgovora, pa do povratka u svlačionicu nakon borbe, ponekad i na nosilima...nije zapostavio ni asistente koji pomažu boksačima da se pripreme na borbu, niti liječnike koji pomažu kad ustreba, sve je to savršeno uhvaćeno u filmu.

Zanimljivo je da je scenarij nastao prema istoimenoj narativnoj poemi američkog pjesnika Josepha Moncure Marcha, iz koje je i preuzet stih sa početka teksta, stih koji možda i najbolje oslikava samu srž poeme/filma.   Druga velika posebnost ovoga filma jest da je bio jedan od prvih, ako ne i prvi film uopće koji se odvija u real-timeu. Svi znamo da je to slučaj sa filmom «High Noon» («Točno u podne»), Freda Zinemanna ali on je nastao ipak dvije godine kasnije od «Namještaljke». U «Namještaljci» sve se počinje odvijati u 21h i 05 min i točno 73 minute kasnije sve je gotovo. Tijekom filma ima čitav niz scena na kojima su prikazani satovi i vrijeme koje oni pokazuju, ujednio je i vrijeme koliko dugo pratimo film.

Iako je u samoj poemi glavni lik boksača bio crnac, u filmu to nije slučaj, jer u to doba RKO nije pod ugovorom imao nijednog crnog glumca kao glavnu zvijezdu. Uloga će biti dodijeljena Robertu Ryanu. Glumac velikog talenta i iznimno samozatajan, Ryan je često glumio u filmovima iz «film noir» struje  (jer i «Namještaljka» je, iako joj nedostaju neki elementi, ne samo pripadnik te iste struje, nego i jedan od njenih najreprezentativnijih predstavnika), a samo dvije godine ranije upravo je i dobio svoju jedinu nominaciju za Oscara, za ulogu rasističkog narednika u izvrsnom noiru «Crossfire» Edvarda Dmytrika. Velika je šteta što je ova iznimna glumačka pojava ostala samo na toj jednoj nominaciji, time mu je učinjena velika nepravda naspram svega onoga što je učinio na velikom ekranu i izan njega.

Ryan je imao još jednu osobitu kvalifikaciju za nastup u ovom filmu. Naime aktivno se bavio boksom. Tijekom studija u Darthmoutu, 4 godine uzastopce bio je šampion u teškoj kategoriji. To iskustvo će mu itekako dobro poslužiti upravo u ovom filmu, jer scene boksa viđene ovdje ne da su realistične već graniče sa naturalizmom. Mnogi su skloni ovu Ryanovu, nažalost jednu od rijetkih glavnih uloga, istaknuti kao ponajbolju u bogatoj karijeri.

Uistinu je sjajan,  nepopustljivi borac u ringu, koji ne želi prodati svoj meč, već se bori do kraja pa makar izgubio, ali ako i izgubi biti će to čista obraza. No pobjeda do koje će ipak doći na kraju će ga skupo koštati. Scene kada je sam u svlačioni, a posjećuje ga gangster Little Boy sa svojim čovjekom možda su još i jače od scena u ringu....na Ryanovu licu se jasno vidi da osjeća nelagodu i strah jer zna da mu se nešto opako sprema, nešto za što nije sasvim siguran  da li će se moći oduprijeti tome. Taj izraz biti će još očitiji kada mu put bude prepriječen u slijepoj ulici, mješavina straha, zbunjenosti, očajničkog traženja izlaza, za koji možda i sam tada već zna da ne postoji. Naravno boriti će se, iako je borba uzaludna jer je protivnik brojčano nadmoćniji i samo je pitanje vremena kada će biti svladan...i uslijediti će kazna, kazna za prkos i nepopustljivost, koja ga je trebala potpuno slomiti kao čovjeka i oduzeti mi ono jedino što je ispunjavalo njegov život. Taj trenutak osvete nije direktno prikazan, upravo tada kamera se pomiče prema sjeni na zidu na kojoj se ocrtava jazz orkestar, a sve zvukove zaglušuje glasna muzika iz susjednog bara. To je možda i jedini trenutak u filmu gdje čujemo ikakvu muziku, jer je kompletan film bez ikakve muzičke podloge, i u filmu se mogao čuti jedino zvuk zvona koji najavljuje početak ili kraj runde. Na kraju će ipak i  «Stoker» doživjeti neku vrstu happyenda, jedinog mogućeg i ni najmanje isforsiranog: supruga, koja ga je na neki način izdala ne došavši na meč, (fenomenalne scene kada raspara ulaznicu za meč, a dijelići karte padaju po odlazećem autobusu), uvidjela je svoju grešku i upravo u završnim trenucima, dok ga ona onako ranjena drži i njeguje, u Stokeru će se javiti nova nada da je dobio još jednu šansu za novi početak i u odnosima sa suprugom,  i u vlastitu životu...

Kada su na TCM (Turner Classic Movies) Ryana proglasili glumcem mjeseca, prikazan je kratki 5 minutni filmić u kojem je njegov kolega glumac Ernest Borgnine predstavio, učinio je to na slijedeći način:

«Robert Ryan. Radio je  Hollywoodu, ali teško da je ikad pripadao Hollywoodu. Bob je bio u prvom redu glumac, tek onda zvijezda. Mogao je biti dobar momak, mogao je biti zlikovac, mogao je glumiti ljubavnika. Što god vam padne napamet  on je mogao odglumiti. To je pravi smisao glumačke vještine... Bob je bio dobar čovjek, ali povučen. Ne mogu reći da sam ga dobro poznavao. Ne znam da li je itko. Bio je vrlo zatvorena osoba. Nije puno pričao ali ste znali kada je bio u blizini. Bob Ryan i ja radili smo na tri filma zajedno: "Bad Day At Black Rock» («Loš Dan u Black Rocku»), "The Wild Bunch"(«Divlja Horda»), i na  klasičnom ratnom, "The Dirty Dozen."(«Dvanaest žigosanih»).....Prvo sam radio sa Bobom na filmu, "Bad Day At Black Rock." Bio je kao i svi na setu uključivši i mene, vrlo zadivljen Spencer Tracyem.....Jednog dana dok sam gledao neke snimljene scene, primjetio sam da je  Tracy nagnut i da izgovara neki dialog gledajući u tlo. Pomislio sam «Kako publika može uopće obračati pažnju na Tracya», kad sam postao svijesan da je ukrao cijelu scenu, sve su oči bile uprte u njega. Tamo je bio i Bob, izvrstan glumac, koji je činio sve, osim da je svukao hlače, da bi bio primjećen na sceni.   Ali stari Bob, izdržao je i to iskušenje. Bio je skroz usredotočen na posao, vjerujte mi. Vjerujem da je takav bio od prvog trenutka. Bobov prvi filmski uspjeh došao je s ulogom rasističkog narednika,("Crossfire") gdje su glumila još 2 Roberta, Mitchum i Young.....Ryanovo zgodno, izborano lice, može samo migom ili treptajem publici pokazati što njegov lik ima naumu. Ryan je svoju prvu i jedinu akademijinu nominaciju dobio za tu ulogu i izgledalo je da će mu ona karijeru preusmjeriti prema drugim ulogama opasnih likova. Sa svojim oštrim umom, tamnoputim i dobrim izgledom i prodornim očima, Bob je donio dubinu i kompleksnost svojim negativcima, dok su drugi glumci mogli samo sanjati o tome. Svojim herojskim ulogama dao je više od naznaka prikrivene opasnosti..... Još jedna Ryanova izvedba koja me impresionirala bila je u filmu o boksu «The Set-Up». Pa, Bob je bio boksački šampion na collegeu u Darthmoutu, tako da smo u ovom slučaju imali momka koji je znao što mu je činiti...Ono što je Ryana učinilo tako interesantnim glumcem bilo je stoga što je on pažljivo birao uloge koje su bile i teške i raznovrsne. Nije se zadovoljavao lakim, simpatičnim ulogama. U najživljem sječanju Bob mi je ostao za vrijeme rada na "The Wild Bunch"..... Dodijeljena nam je zajednička svlačionica i jednog dana zapazio sam da je sva moja roba izbačena napolje, po tlu. Rekao sam» Hej, znam da bih trebao izgledati prljavo, ali ovo je već smiješno.» Otišao sam do Ryana i rekao:"Oprosti, Bob, ali mislim da bi nas dvojica trebali DIJELITI ovu prostoriju. On nije mogao biti prijazniji. Rekao je.."Ohooo, zar sam tvoju odjeću izbacio? Strahovito mi je žao."