Koji strip trenutno čitate ?

[Anto]

Jeste, stvarno odličan strip, moraće da se uzme za kolekciju. Sigurno ću mu se vraćati, toliko topline i ni u jednom momentu ti poentu ne gura u lice, već sve izlaže nekako metodično, sporo, baš kako treba. Preispitivanje sebe kroz svoje detinjstvo, uviđanje povezanosti između svog oca i sebe, plus pregršt divnih momenata detinjstva doživljenih na zreo način, iz totalno drugačijih očiju. Jel čitao neko Spomenar moga oca? A Šetač me mnogo privlači, nadam se da će biti nekog reprinta tu...

Spomenar obavezno,Šetača možeš i da zaobiđeš - a uostalom,i rasprodat je.

[belistrelac]

Kupio sam jos odavno i Daleko susjedstvo i Setaca i Spomenar mog oca ali ih jos nisam procitao. Moracu cim mi vreme dozvoli da se uhvatim u kostac sa njima jer prema vasem pisanju u pitanju su jako dobri stripovi.

[Vladimir]

ima neki fan mouse guarda? citao sam sve nesto na preskok pa me zanima koliko je i kako sve povezano...

jos ako bi neko mogao da uporedi sa mice templar. fala unapred. 

[chodenzi]

I nakon četvrtog albuma nisam oduševljen ovim stripom. Početak je interesantan kao i kod prethodnih epizoda, ali ubrzo radnja postaje bledunjava i predvidiva. Grobar, njegova draga i iritantna Kineskinja nemaju nikakvu privlačnost kao likovi. Harizmatičniji je lešinar i ona Ogrova ptičurina (i dalje ne mogu da shvatim čemu ovako rogobatan prevod, jednostavnije bi bilo monstrum, zver, bauk...). Kad sam već kod Ogra, njegov potencijal nesvakidašnjeg i jezivog negativca, protraćen je u mlakoj završnici ove epizode, u kojoj pritom ima i dosta jeftinih rešenja poput zaustavljanja parobroda pijukom i slično.
Crtež je ok, nit smrdi nit miriše. Celokupan utisak do sada je sigurica, ništa posebno zaista.
Prvi i treći album su ostavili bolji utisak od drugog i četvrtog. Pružiću mu šansu i novo čitanje kad izadje sledeća epizoda, do tada slabo i nedostojno pompeznih najava.
Izdanje je inače odlično uradjeno osim neobičnog prevoda Ogar i pojedinih oblačića na engleskom (yes, nope, hell itd...).

[Gil-galad]

Veliki Tex - Patagonija

Pa najpre, nisam se dosad susreo sa ovim delom argentinske istorije, pa iako se radi o događajima sličnim onim sa Divljeg zapada, ipak je ovo unekoliko drugačiji vestern. Mastermind je zapravo bio stari Bonelli i po ko zna koji put sam se zapitao koliko su njegova veličanstvena putovanja stripova inspirisala... Sad, nije on bio Hugo Pratt, ali jeste majstor za avanture s velikim početnim "a".

I Boselli piše baš u tom duhu, ali mu ne uspeva da do kraja prevaziđe deja vu momente iz SBE stripova, što je prava šteta. Prosto, jeste ovde crtež u prvom planu, ali scenaristima treba samo malkice više prostora... Frisenda priči daje jednu zaista nesvakidašnju dimenziju, ali Patagonija nije jedan od onih stripova napisanih baš za tog i tog crtača (Valkira za Dražena ili Hellboy: Into the Silent Sea za Garyja Giannija...), s ciljem da mu se da materijal/okruženje u kome se snalazi, da bi se razmahao... Uprkos Frisendinom iskustvu u crtanju vestern stripova; zbog različite prirodne sredine, odeće, fizionomije latinoameričkih Indiosa... I, kako to lepo ističe Đukanović u pogovoru - zbog potpunog odsustva ikakve arhitekture! Zato je njegovo delo još veće.

Frisenda je nacrtao strip na tragu najvećih majstora i, poput Magnusa u Dolini terora, naprosto zasenio scenario. Ja sam Patagoniju pročitao u dahu, onako kako sam kao klinac ljuštio romane Karla Maya, jer je Tex ovde poput Old Shatterhanda... Ne očekujte neku dubinu u priči, ali - rekoh već - avanturu s velikim "a" i te kako. (Sad, Texa inače nisam čitao u redovnoj seriji, pa mi se možda zato ovaj gigant više dopao.)

[chodenzi]

Uh, baš je stripčina ovaj Elrik. Pročitah oba albuma u jednom dahu, a vraćaću im se često. Što zbog crteža koji je fenomenalan, što zbog priče koja je hipnotišuća. Od prve stranice i ulaza u carstvo zvano Melnibone čuje se huk talasa i odzvanja snaga i moć tog nemilosrdnog naroda.
Elrikove pustolovine, sudbinom odredjene od samog rodjenja majstorski su prenete iz proze u strip. Toliko su me zainteresovale da ću se baciti u potragu za knjigama i iščitati ih što pre. Pre čitanja stripa, preporučujem i sjajan osvrt http://www.darkwoodprodavnica.rs/forum/index.php?topic=36182.0 koji mi je dosta pomogao da ukapiram o čemu je tu zapravo reč.
Elrik zaslužuje vašu pažnju, pročitajte ga.
Bravo za Makondo!

[Mhejl]

White knight pati od više problema a koji, nažalost, utoliko više upadaju u oči usljed njegovog dobrog prijema od strane kritičara i publike. Međutim, moje mišljenje je da je ovaj strip tako dobro primljen od strane publike iz dva razloga - intrigantne premise koja je, nažalost, realizovana na nategnut i nezadovoljavajući način, te usljed toga što dobro hvata zeitgeist današnjeg SAD-a i modernog doba generalno - ali, nažalost, njegove najgore elemente, poput moralnog relativizma, maksime da cilj opravdava sredstvo, agresivnog promovisanja manjina, te drskog i nerazumnog preispitivanja starih vrijednosti koje je samo sebi cilj, tj. besciljno je.

Tako se Džoker ovdje stavlja u ulogu bijelog viteza grada Gotama, odnosno nekoga ko je u stanju da razriješi narastajuće probleme grada kroz "čista" i institucionalna sredstva, oslanjajući se na podršku ugnjetenih slojeva stanovništva i uništavajući korupciju - dakle,  slična uloga koja je data Harviju Dentu u drugom dijelu Nolanove filmske trilogije, The Dark Knight. Ovako radikalno pozicioniranje Džokera i suštinska izmjena njegovog lika - njegova inverzija, tačnije rečeno - služi kao eksplicitna kritika Betmena, odnosno priznavanje dubokog srodstva između mračnog viteza i ubilačkog klovna. I Betmen i Džoker su duboka ljudska, iracionalna reakcija na tamu, sugeriše nam se. Betmen nastoji da kontroliše tamu, kontroliše svijet i živi svoj život u vječitom krstaškom ratu protiv prirode samog univerzuma - u kome su kriminal i zlo neiskorjenjivi - paradoksalno hoda tankom linijom između osvete i pravde. Džoker se, sa druge strane, predaje iracionalnosti i haotičnosti svijeta oko njega, odustaje od temeljnih ljudskih iluzija smisaonosti života, konstantnosti identiteta, i morala, te pokušava da živi utopljen u ovu tamu, kao njeno iracionalno srce, mahnito i ispunjeno najmračnijim strastima. Sličnost između ova dva lika je možda i najbolje primjećena u Killing Jokeu Alana mura, tj. oba lika su odgovor na istu ljudsku dilemu i slična tama ih izjeda iznutra.

Međutim, White knight daje praktično karikaturalnu verziju "mentalno zdravog" Džokera - pardon, Napijera - koji čudesno "ozdravlja" od ludila, tj. fundamentalnog ljudskog stanja, na jeftin način, pilulom. Ubrzo nakon povratka razuma Džoker vraća svoj stari identitet običnog čovjeka i pokušava da uništi Betmena drugim načinima - "ozdravljanjem" Gotam sitija, otkrivanjem njegove hipokrizije. Kritike koje Džoker i drugi likovi iznose na račun  Betmena ne pružaju ništa novo i predstavljaju najgoru reciklažu modernog političkog diskursa social justice warriorsa u SAD-u, te ne nude ništa novo čak i u poređenju sa liberalnom kritikom betmena u Dark Knight Returns koju je Miler prikazao i oborio. Što je najgore, čak i takva kritika Betmena kakva je data iznijeta je na krajnje nevješt način, sa bukvalnim monolozima likova, ne kroz spontane i tečne dijaloge, usljed čega neki dijelovi stripa više liče na pamflet negoli na narativ. Dalje, krajnje nelogičan i proizvoljan način na koji Džoker dlazi na vlast zaista zahtjeva suspenziju nevjerice u prevelikoj mjeri - manijak koji je više puta mjesečno prijatio uništenjem grada, trovao zalihe vode, izvršavao terorističke napade i upravljao kriminalnim podzemljem grada, odjednom postaje prihvatljiva alternativa javnoj vlasti gotam sitija. A da, izglasan od strane samo-organizovanih crnaca iz kriminalnih četvrti, kojima je najlogičniji potez, jelte, da stanu iza ludog kriminalca i psihopate.

Volio bih da lista problema staje ovdje, i onda bi White knight bio samo slab strip koji je protraćio solidnu premisu. Ne, on ide dalje, sa karikaturalnom karakterizacijom Betmena koji pasivno reaguje na sve Džokerove poteze, koji je blaženo nesvjestan korupcije na visokim nivoima vlasti i grada - uporedite to sa YOU HAVE DINED WELL scenom u Milerovoj Godini prvoj, kada Betmen ide ravno na središte moći u Gotamu - te koji nema trunke taktičkog smisla i sposobnosti da anticipira poteze protivnika, privuče i zadrži saveznike na svojoj strani, itd. A Gordonov preokret? A idiotski zaplet sa dvije Harli Kvin, pri čemu ona "luđa" služi isključivo kao zamjenski negativac, da pomjeri radnju u željenom smjeru? Potpuno karikaturalan i nepotreban zaplet sa zarmzavajućim topom? Petparački momenti "vraćanja" Džokerovog ludila, koji, iskreno, djeluju kao da su napisani zarad dvije scene - prikazati džokera i betmena zajedno u betmobilu, te vjenčanja na kraju. Džokerove metode, podjednako prljave kao i kada je bio lud? I naravno, otkrovenje na kraju, koje daje perfektnu ilustraciju planova koji se zasnivaju na "batman gambit" - siva eminencija (u liku Harli) je sve perfektno isplanirala, predvidjela, svi su bili samo pijuni u njenim rukama.

Može se reći da White Knight postiže potpuno novu sintezu lošeg: političke korektnosti i kvazi-političke angažovanosti današnjice sa najgorim petparačkim momentima koji se sreću u superherojskim stripovima.

[swamp thing]

Šta napisati nego - bravo  [bravo2]

[swamp thing]

Ovo sam ja nedavno napisao u Bemen temi:

"Ovo je reply i na bomberov utisak. Ja stvarno ne kontam zašto je vama ovo tooolikooo dobro. Jedina istinski dobra ideja je ona o SPOILER dvije Harli. Dobri "Džoker iz dubine duše" nije ništa fascinantno i već je viđeno mnogo puta u svijetu superheroja da negativci pokazuju svoje dobre strane, odnosno da pozitivci u nekom momentu pređu na mračnu stranu.
Ono što mi najviše smeta je šmrljavost. Sve je puno jebene patetike, svi su ustvari dobrice,  idemo se iskupiti i držati za ručice. Džoker je dobrica, Harli je dobrica, Friz je dobrica, i Bets je na kraju jedna velika dobrica. Harvi i Djuk naravno nakon prethodnih sukoba u završnom fajtu pomažu jedan drugome, BFF. Najveće govno u ovom svemu je zapravo Najtving, jedina smislena stvar bi bila da ga Bets zadavi sopstvenim rukama nakon svega.
Tu je naravno i aktuelna SJW tema o crnačkoj zajednici koju jebu bogati bijelci. I oni tu lijepo svi sarađuju u toj zajednici, bande su se izmirile, mirišu ruže.
Drugu Harli pokušavaju prikazati kao nekog zajebanog neprijatelja, a ustvari je u pitanju totalna bezveznjakuša i nikakva prijetnja.
Sve neke kontroverzne ideje koje su se stavile na sto (Bets koji radi za bogatune, fond za Betmenovu štetu, veza Vejnovih sa nacistom...) su kasnije objašnjene tako da tu zapravo niko nije kriv, mir mir mir.
Poređenje ovoga sa TKJ, TDKR ili YO je blasfemija.
I ne, nije u pitanju loš strip. Čak štaviše, skroz je ok, ima dobrih stvari tu (pomenuta ideja o dvije Harli, brojni omaži Mračnom vitezu iz filma, crtanih, serije, stripa, zanimljiv kont sa Džejsonom Todom - mada totalno obesmišljen onim njegovim priznanjem na kraju mučenja, korišćenje Klejfejsa za kontrolu negativaca), ali nije uopšte napravio nikakav "udar" na Bets univerzum, ništa monumentalno pamtljivo, pa čak nijednu tablu koja bi ostala urezana u mozak (iako je crtež vrlo dobar). Pokušaji dubokoumnih dijaloga i govora su se zaustavili na već viđenim floskulama i kenjažama, nigdje tu nema čak ni takve jedne badass rečenice kao one iz YO "Gospodo... dobro ste jeli."
A da, premlaćivanje Betsa od strane Džokera, pa makar i ranjenog Betsa... užas.
END SPOILER
Et  "

[Amemiya]

覇-LORD-

[Mhejl]

Weird War Tales je Vertigova antologija kratkih priča o ratu i stanjima ljudskog uma u njemu, koja je trajala neka četiri broja za vrijeme devedesetih. Ukoliko sam dobro shvatio, inspirisana je ranijim revijama kratkih priča sličnog naziva. Kao i većina antologija kratkih priča, bilo u prozi bilo u stripu, Ratne priče pate od relativne neujednačenosti, premda bi se malo koja priča mogla okarakterisati kao istinski loša: kvalitet varira od odličnih do prosječnih. Neki od nama dobro poznatih i voljenih autora, od Garta Enisa, do Brajana Azarela i drugih, su se okušali u davanju svog viđenja rata i njegovih posljedica, uz prisustvo i nekih domaćih autora (poput Macana itd.). Format priča je ograničen i većina ih traje po oko 6-7 strana, što dovodi do naracije maksimalno fokusirane na sažetost i upečatljivost u izlaganju dešavanja, te snažnu završnu poentu.

Jedna od najvećih vrlina ove antologije je što, iako sagledava rat i sa moralne strane, kao patnju i pakao i krivih i nedužnih - nudi i druge perspektive, osvrćući se na rat kao stanje ljudskog duha, kao realnost odvojenu od svake druge, naročito one mirnodskopske, rat kao opasnu drogu i ovisnost koja nam pruža emocije i iskustva koja ne bismo mogli iskusiti nigdje drugdje. Ovaj kaleidoskop ratnih priča, i pored povremeno neke slabije i irelevatne koja se "provuče" - poput Korbenove mješavine "Dagona" i "Zova ktulua" kojoj naprosto nije mjesto ovdje, a i slaba je sama po sebi - stvaraju veličanstvenu i užasnu sliku jednog tako bitnog i potresnog dijela čovjeka.

Rat kao igra sa sudbinom, čast i ponos pred predacima (priča sa mongolskim vojnikom); rat kao stanje uma koje nikada ne prestaje, koje nas preplavljuje na senzornom nivou (priča sa vijetnamskim "krticama" i američkim slikarom u Vijetnamu), rat kao monstrum i pravilo života koji guta voljene muškarce od praskozorja vremena (Macanova poema na kraju specijalnog broja), rat, rat, beskrajni rat...

Naročito bih izdvojio izuzetnu Azarelovu priču "Ares" koja prati jedan dan u životu crnca - pripadnika geta i učesnika u ratu bandi, koja je istovremeno i najdepresivnija i najdublja. Rat je prikazan u punoj njegovoj slavi i privlačnosti za ljudski rod i vojnike, kao fatalna privlačnost uavrele borbe i smrti neprijatelja koja neminovno dovodi do našeg uništenja, tjelesnog ili umnog. A ipak, i taj gorki kraj na plocniku, prosvirane glave, je dio igre na koji su učesnici pristali kada su ušli u nju, konačna cijena života - u ratu, u borbi, u jednostavnosti uništenja neprijatelja. Visoko senzualna priroda ove priče i preplavljenost prizorima nas elegantno uvode u stanje uma jednog kriminalca, objektivno promašenog života, koji je svojom pripadnošću ratu - i vojnicima - doživio apoteozu na nivo osobe koja je našla svoj smisao života, kakav god bio, ako ništa u sopstvenom umu. I to iskustvo je teško opisati.

[Mhejl]

Svampi, dobar prikaz, fino si se osvrnuo na sve detalje koji su i meni smetali. Ja ne pratim betmena redovno, ali me je zainteresovao hajp oko bijelog viteza. ti si ipak bio malo blaži prema njemu negoli ja.

[swamp thing]

A jbg, baš sam čupao šta mogu pozitivno iz njega, nije da mi nije bilo gotivno vidjeti one betmobile iz dragih filmova ili tako neke detalje (koliko god to bio jeftin potez autora) 
Druga stvar, nisam se smarao čitajući, pa sam i to uzeo kao plus.
I na kraju, neke ideje su interesantne, ali egzekucija je slabašna.
Nevjerovatno mi da su se toliko oduševili neki forumaši čije mišljenje i ukus cijenim, većinom je taj odgovor bio njima, pa nisam htio da bude neki totalni hejt, već umjereno 

[swamp thing]

Svampi, dobar prikaz, fino si se osvrnuo na sve detalje koji su i meni smetali. Ja ne pratim betmena redovno, ali me je zainteresovao hajp oko bijelog viteza. ti si ipak bio malo blaži prema njemu negoli ja.

I preporučio bih ti Morisonov run na Betmenu. Jest da je u pitanju 10-ak trejdova, ali mislim da bi ti bio zanimljiv, ako nađeš vremena 

[Amemiya]

Isto i za tvoj prikaz, jedino me čudi tvoje čuđenje nad papirnatim likovima "kojima je najlogičniji potez, jelte, da stanu iza ludog kriminalca i psihopate". Pa to radi više od pola planete u ril lajf, što je kriminalac i psihopata gluplji, to su mu vatreniji obožavatelji. Ako li im se skrene pažnja na to, oće i da se izbeče. Ništa tu meni ne bode oči.

[laugh2]