Crisis on infinite reviews - by Paka01

[koze123]

Svaka čast na recenzijama, uvek ih je lepo pročitati i informisati se o nekim naslovima za koje nikad nisam čuo (ili čuti utiske o nekima koje čekam da pročitam). Samo napred  .

Inače, planiraš li i neku recenziju Mister Miracle? 

[Paka01]

Inače, planiraš li i neku recenziju Mister Miracle?  

Čim ga ponovno pročitam

.
.

THE GREEN LANTERN: Intergalactic Lawman



Scenarij: Grant Morrison - 8,5/10
Crtež: Liam Sharp - 9/10
Ocjena: 87,5%


Izgleda da se Morrison nije zezao kada je prilikom najave ovog serijala rekao da će maknuti Hala Jordana od Zemlje. S obzirom na način na koji su Green Lantern stripovi pisani posljednjih godina i desetljeća lako je zaboraviti da Hal Jordan nije samo superjunak na Zemlji, već bi trebao biti zadužen za sigurnost jednog cijelog sektora svemira. Autori bi nerijetko dovodili kozmičke prijetnje na naš planet, dok bi ostatak svemira znao ostati zanemaren. Kada je Morrison najavio pisanje Green Lantern serijala, izjavio je da će se fokusirati na "policijsku" stranu Green Lanterna i poslati ga da patrolira svojim sektorom te rješava prijetnje na udaljenim planetima.

Ono što smo dobili je možda i najbolja inkarnacija Hala Jordana još tamo od Johnsovog runa. Trejd "Intergalactic Lawman" nam donosi prvih 6 brojeva serijala i odlična su odskočna daska za nekoga tko traži osvježenje u Green Lantern stripovima. Ono što je u početku djelovalo kao niz manjih nepovezanih priča, Morrison sjajno povezuje u brojevima 5 i 6 gdje dobivamo uvid u veću priču u kojoj Jordan u undercover misiji postaje član Blackstarsa, organizacije proizašle iz Green Lanternima sličnog korpusa imena Darkstars. To ga dovodi u raznorazne neobične situacije među kojima je i konflikt s Adamom Strangeom, zaštitnikom Ranna. Po mom mišljenju Morrison uspijeva promijeniti način na koji doživljavamo Hala Jordana jer ovdje on uistinu više djeluje kao intergalaktički policajac nego kao klasični superjunak. Rečenica koja najbolje prikazuje tu promjenu je kada Alanna Strange kaže "Bio si naš Green Lantern, Green Lantern planeta Rann." i tu nas Morrison podsjeća kako Green Lantern nije junak samo u očima zemljana, već i kod mnogobrojnih drugih rasa u njegovom sektoru svemira. Stavka je to koju mnogi autori olako odbacuju i preskaču, a koja bi trebala biti integralni dio Green Lantern mitologije. Iako se glavna priča polako odmotava još od prvog broja, treba napomenuti da imamo i jednu sasvim pristojnu brojku događaja koji mogu funkcionirati kao standalone priče neopterećene kontinuitetom i glavnim narativom. Tu pak vidimo Jordana u klasičnim SF avanturama za novo doba, nevezanim za kozmičke konflikte epskih proporcija i lijepo je vidjeti takvu promjenu s vremena na vrijeme. Ovih prvih 6 brojeva čini kraj prvog poglavlja priče, dok će se u sljedećim brojevima rasplesti neka pitanja koja su za sada ostala otvorena.

Što se crteža tiče, Liam Sharp je odradio fenomenalan posao. Čovjek crta izrazito detaljno i njegov me stil donekle podsjeća na velikog Johna Totlebena, meni jednog od najdražih crtača. Iako na momente ima malih problema s licima likova, Sharpov crtež se savršeno uklapa u Morrisonovu viziju mističnog i maštovitog svemira punog nepoznanica, tehnoloških inovacija, nepoznatih rasa i nedokučivih nam misterija. Drago mi je vidjeti da isti tim zajedno nastavlja sagu i u budućim brojevima. The Green Lantern je osvježenje i promjena koja se itekako trebala dogoditi kako bi Green Lantern ponovno postao zanimljivi i relevantan. Green Lantern je mrtav, živio The Green Lantern!

[Paka01]

CAPTAIN AMERICA: An Epic Fight

Scenarij: Darko Macan - 6/10
Crtež: Bruce Timm - 7/10
Ocjena: 65%


Ovdje imamo jednu kratku priču na samo osam stranica, a izašla je u sklopu knjige "Captain America: Red, White & Blue" iz 2002. godine. Spomenuta knjiga je služila kao jedan oblik antologije koji skuplja veliki broj kratkih priča poznatih autora. Darko Macan se ovdje udružio s Bruceom Timmom kojeg mislim ne treba posebno predstavljati s obzirom da ga većina čitatelja zna preko "Batman: Mad Love" stripa, ali i preko njegovih radova na animiranim DC serijama.

Radi se o sasvim jednostavnoj priči smještenoj u 1945. godinu na njemačkom teritoriju. Poprilično je pravocrtna sa simpatičnom poantom na kraju, no ne nudi neku veliku dubinu niti značaj koji Macan inače zna utkati u svoje kratke stripove. Timmov crtež je standardno dobar, no opet igra na sigurno i ne mogu reći da ima neka tabla koja ostavlja upečatljiv dojam. Osim toga, kolor je nažalost lijen i prejednostavan, pa i to dijelom skida konačnu ocjenu.

An Epic Battle zasigurno nije na razini najboljih Macanovih radova, bilo kraćih ili dužih, no to ne znači da se radi o lošoj priči. S obziron da se sastoji od svega osam stranica, ne bi vam trebalo biti žao odvojiti tih par minuta za pročitati je.

[Paka01]

CATWOMAN: When In Rome



Scenarij: Jeph Loeb - 6,5/10
Crtež: Tim Sale - 9/10
Ocjena: 77,5%


When In Rome predstavlja svojevrstan spin-off Loebovog i Saleovog rada na Batmanu i iako se može čitati kao samostalna priča, puno bolje funkcionira ako ste prije toga pročitali The Long Halloween i Dark Victory. Bit će ovdje nešto sitno spoilera, pa čisto eto upozorenje. Radnja se događa u isto vrijeme kao i Dark Victory i tematski se nadopunjuju.

Zbog prethodnih događaja u The Long Halloween, Catwoman odlazi u Rim kako bi istražila povijest Carminea Falconea i svoju moguću krvnu vezu s njime. Na put sa sobom vodi i Edwarda Nygmu, Riddlera kako bi joj pomogao u istrazi, no kako to obično biva, stvari polaze skroz drugim tokom. Priča je blago rečeno neuvjerljiva i na momente zna biti konfuzna, ponekad je teško razlučiti zašto se neke stvari uopće događaju te naći neku logiku iza njih. Humor mi također nije legao, nerijetko djeluje dosta suhoparno i isforsirano, tako da neke fore s vremenom više ne izgledaju simpatično, već su čak i zamorne. Glavna priča zapravo vrlo brzo gubi fokus i pretvara se u miks nebuloznih situacija, dok su postupci i odluke nekih likova na granici uvrede. Kada se fokus priče prebaci na Riddlerov masterplan, činilo mi se kao neka loša šala jer praktički sve što se dogodilo prije toga skoro pa gubi smisao.

No opet, Loeb ovdje opet zna zasjati s vremena na vrijeme i na momente imamo stvarno lijepe retrospektivne momente zbog kojih je ovaj strip vrijedan čitanja. Neki mali detalji koji nam daju do znanja da se priča dešava istovremeno sa Dark Victory kvalitetno pridonose povezanosti ovih priča, poput meni skroz simpatične Selinine izjave da kada je zadnji put vidjela Brucea, ovaj se spremao otići u cirkus. Lijep detalj vezan uz, naravno, origin Dicka Graysona kao Robina. Ukratko, šteta što ta razina pripovijedanja nije prisutna u cijelom stripu jer bi ona imali djelo koje bez problema može stajati na polici uz Haunted Knight, The Long Halloween i Dark Victory.

Šta se Salea tiče, treba li uopće spominjati? Čovjek crta odlično, a ovdje se još jednom iskazao. S obzirom da se Selina nemali broj puta kroz strip našla u provokativno golišavim situacijama, u Saleovom crtežu djeluje itekako izazovno. Osim toga, noćne scene su mu kao i uvijek strašno atmosferične, a kolor mi je iskreno bolji i slojevitiji nego u njegovim ostalim Batman radovima. Tim Sale je crtač kojega ili volite ili ne volite, no treba mu svakako priznati da stvarno ima stila. Catwoman mi je jedan od njegovih najboljih radova, stvarno prelijepo izgleda. I to je otprilike to, strip koji je imao potencijala no nažalost nije ga ispunio, bar sa scenarističke strane. Ovako pak preporučam čitanje isključivo onima koji stvarno vole Loebove radove na Batmanu ili onima koji bi ga provjerili čisto zbog fenomenalnog Saleovog crteža. Za ostale ipak nije neophodno.

[Paka01]

Uh, jebemu, zaboravih skoro!

Povodom stotog osvrta na ovom topicu, odlučio sam dati priliku vama, vjernim čitateljima (), da mi predložite tri stripa za koja bi voljeli čuti moje mišljenje. Uvjeti su sljedeći:

- Treba biti američka škola stripa, izdavač nebitan
- Nebitno je li mini serija ili dio ongoing serijala, glavno da nema preko 6 brojeva
- Vaš prijedlog nisam ranije čitao
- Jedan prijedlog po forumašu

Tri najzanimljivija prijedloga, ako ih bude toliko, ću pročitati.
Eto, izjasnite se

[naker777]

Dao bih levu ruku da čujem tvoje mišljenje o Atomici

[john connor]

Welcome to Hoxword Templesmith

[Imrahil]

Grendel vs. The Shadow

[boss52]

Rio (Doug Wildey)

[Paka01]

Grendel vs. The Shadow

Hvala na preporuci, svidio mi se ovaj strip


GRENDEL VS. THE SHADOW



Scenarij: Matt Wagner - 8/10
Crtež: Matt Wagner - 8/10
Ocjena: 80%


Prije čitanja ovog stripa sam o obojici protagonista imao samo površno znanje. The Shadow je za mene bio tek jedan od popularnih pulp junaka iz prošlog stoljeća koji su služili kao inspiracija za buduće stripovske superjunake, dok je Grendel bio kapitalno autorsko djelo Matta Wagnera sa zločinačkim genijalcem Hunterom Roseom u glavnoj ulozi. Za Grendela sam načelno znao "po reputaciji" jer, nažalost, nisam čitao ništa njegovih stripova.

Usprkos tome bi svakako rekao da je "Grendel vs. The Shadow" vrlo dobra priča za upoznati se s ovim junacima. Nije opterećena kontinuitetom i prethodnim događajima iz matičnih im serijala tako da neupućeni čitatelj poput mene može bez problema uronuti u priču i uživati u njoj. Iako je okidač za priču putovanje kroz vrijeme pomoću kojeg Grendel iz današnjih dana biva prebačen u rane 30'e godine prošlog stoljeća, ne susrećemo se s puno znanstveno-fantastičnih elemenata. Wagner nam donosi čistokrvnu pulp akciju prošaranu kriminalom i mistikom, sve to uz izrazito atmosferičan crtež koji odlično dočarava život na visokoj nozi za vrijeme Prohibicije. The Shadow vrlo dobro funkcionira u noćnim scenama kada se u punoj opremi suprostavlja negativcima, dok mi je u svom "privatnom" životu, odnosno u civilnom izdanju na momente ipak malo previše over-the-top. Konfrontacije s Grendelom su odrađene sa stilom i lijepo je vidjeti kako i Grendel i The Shadow bivaju pomalo iznenađeni neočekivanim sposobnostima ovog drugog. S obzirom da se radi o dva arhetipska lika postavljena na suprotne strane zakona, za pretpostaviti je da bi njihovi sukobi trebali biti sve osim brzinski rješivi. Jedina potencijalna zamjerka je to što Wagner igra na sigurno, odnosno od početka priče se može pretpostaviti da ovdje nijedan lik neće i ne može biti pobjednik. Sami kraj je donekle logičan i očekivan što umanjuje klimaks zapleta, no ne bi bilo fer reći da zbog toga priča puno gubi na kvaliteti.

Što se tiče crteža, Wagner stvarno zna prikazati gradsku atmosferu SAD-a između dva rata i kroz crtež se doslovno može osjetiti vreva na ulicama ili ugođaj gala-balova u kojima su uživali bogati društveni slojevi. Također, sviđa mi se i način na koji je crtan prolog. Naime, kroz prvih nekoliko stranica pratimo Grendela u sadašnjosti i te su stranice nacrtane u crno-bijeloj tehnici s nekoliko crvenih detalja. Stil je to koji je Wagner koristio u većini svojih priča u ranim Grendel pričama vezanim uz Huntera Rosea. Međutim, na momente mi se čini kao da zna biti nekonzistentan s licima likova koja s vremena na vrijeme poprimaju neobične izraze, da bi se gotovo odmah u sljedećem kadru vratili u normalu. Ipak, mala je to zamjerka koja ne umanjuje ugođaj ostatka kadrova.

I eto, zadovoljan sam. U početku sam se bojao da mi neće baš leći jer sam mislio da će se oslanjati na neke prethodne događaje koji imaju veze s ovim likovima, no Wagner je ovo zamislio kao svojevrstan uvod u oba lika za nove čitatelje (ili mi se bar tako čini) i drago mi je da je uspio u svom naumu. Ako ništa, zainteresirao me da provjerim i neke druge njihove stripove.

[Pjerooo]

Opa! Gde je Grendel vs. Shadow, tu je i Death of Margo Lane 

[Paka01]

Opa! Gde je Grendel vs. Shadow, tu je i Death of Margo Lane 

E baš sam vidio da i to postoji :-) Pročitati ću.

[Paka01]

THE SHADOW: The Death of Margo Lane



Scenarij: Matt Wagner - 7,5/10
Crtež: Matt Wagner - 8/10
Ocjena: 77,5%


Ohrabren pozitivnim iskustvom nakon čitanja "Grendel vs. The Shadow", odlučio sam provjeriti još jedan The Shadow mini-serijal koji u potpunosti potpisuje Matt Wagner. Već je poznata stvar da se Wagner odlično snalazi u pulp vodama, tako da sam u priču ušao s donekle visokim očekivanjima i drago mi je da mogu reći da su ta očekivanja manje-više na kraju ispala ispunjena.

The Death of Margo Lane je sasvim dobar i pitak strip u kojem, očekivano, autor nije previše baziran na karakterizaciji likova već se isključivo fokusira na radnju. Priča ide većinom pravocrtno uz par kratkih digresija koje mi nisu baš legle jer nepotrebno prekidaju glavni narativ. Naprimjer, situacija u kojoj The Shadow posjećuje prijatelja doktora mi djeluje na silu ubačena čisto kako bismo mogli dobiti kratak uvid u Shadowovu psihu. Ideja je to koja sama po sebi djeluje zanimljivo, no narativno mi jednostavno ne odgovara ostatku priče i mislim da je ubačena u krivom trenutku. Osim toga sve ide kao podmazano, a posebno mi se svidjelo korištenje mreže informnta i operativaca čiju pomoć The Shadow koristi pri rješavanju slučajeva. Pozitivan je to odmak u odnosu na modernije "mračnije" superheroje koji nerijetko djeluju samostalno i bez pomoći civila. Ono što mi se nije baš svidjelo je predvidivost priče jer teško je u ijednom momentu povjerovati da je Margo Lane uistinu mrtva, stoga i sama završnica donekle gubi na efektivnosti. Također, motiv Laneinog odlaska na kraju priče mi previše sliči na gotovo istovjetnu situaciju u "Grendel vs. The Shadow" i mislim da njeno razilaženje s The Shadowom u ovom mini-serijalu nije bilo potrebno.

Za crtež važi ista stvar koju sam napisao i u prethodnom osvrtu. Wagner usitinu dobro dočarava atmosferu SAD-a 30'ih godina, no lica likova mu ponekad prave veće probleme nego što bi se dalo očekivati. Osim toga, još jedna zamjerka ide na preveliku sličnost svih ženskih likova, jednostavno previše sliče jedna na drugu. Kolor standardno dobar, umjeren i u službi crteža.

Za kraj; smatram da je "The Death of Margo Lane" skroz korektna i pristojna priča koja mi nije umanjila želju za čitanjem drugih Wagnerovih djela za Dynamite Entertainment, no moram priznati da je zbog gore spomenutih nekoliko mana ipak ostavila slabiji dojam nego okršaj s Grendelom, kako scenaristički tako i crtački. Ipak, vidim da se Wagner okušao s još nekim pulp herojima, tako da će prije ili kasnije doći i osvrt za jedan od tih stripova

[Paka01]

MARTIAN MANHUNTER: American Secrets



Scenarij: Gerard Jones - 8,5/10
Crtež: Eduardo Barreto - 8,5/10
Ocjena: 85%


"He reached for me as the bullet broke his breastbone. Who else could he reach for? He's a stranger. I'm a stranger.
Not just strangers to each other, but even bigger strangers to the cold stone eyes of the city.

He's a beatnik. I'm a Martian."

Zimska noć u New Yorku pedesetih godina prošlog stoljeća. Nakon što detektiv John Jones svjedoči ubojstvu naizgled običnog mladića, ulazi u zadimljeni bar preko puta ulice kako bi dobio odgovore na neka pitanja. Međutim, tragovi koji će se odjednom početi pojavljivati pred njim odvesti će ga na neočekivani put kroz Ameriku i srce njene pop kulture tog vremena.

American Secrets je jedan od onih stripova od kojih u početku očekujete jednu stvar, a na kraju dobijete sasvim drugu (u najboljem mogućem smislu). Djelo je to u kojem je vožnja puno bitnija od cilja i teško je reći je li Gerard Jones odgovorio na sva pitanja koja je postavio u početnim dijelovima priče. Od momenta kad naš junak krene istraživati ubojstvo kojem je svjedočio, autor nas konstantno bombardira sitnim detaljima i tragovima čije značenje na kraju može i ne mora biti otkriveno. Kroz motive alienskih invazija, tajnih ogranaka vladinih organizacija, teorija zavjere, ljudi-guštera i masovnog ispiranja umova mladeži kroz tada novu rock muziku, Gerard Jones kroz ove tri sveske ne diže nogu s gasa i ne daje nam ni trenutka da predahnemo i pohvatamo sve konce. Iako to nigdje nije eksplicitno navedeno, za pretpostaviti je da se radi o Elseworlds priči, a ako bi morao napraviti usporedbu s nekim poznatijim djelima, rekao bi da je American Secrets neobičan spoj najboljih elemenata New Frontiera i Flex Mentalla. Ukoliko vam ova kombinacija zvuči suludo i teško izvedivo, vjerujte mi da je to tek početak prekrasnih detalja koje Gerard Jones stavlja pred nas čitatelje.

Ovaj mini-serijal uistinu neodoljivo podsjeća na štimung Cookeovog New Frontiera. Svijet je to u kojem su se nakon II. svjetskog rata maskirani junaci povukli iz fokusa javnosti i danas su više mit koji živi kroz stripove nego kao prave povijesne ličnosti koje neki ljudi možda još uvijek pamte. Informacije o Justice Society of America dobivamo na kapaljku, tek tu i tamo se spomene par detalja i upravo kroz tu "škrtost" Jones uspijeva u priču savršeno ukomponirati duh njihove tajnovite prošlosti. American Secrets odlično dočarava svijet atomskog doba 50'ih godina, ponajviše kroz meni omiljeni dio priče smješten u Leavitzville, fiktivno savršeno predgrađe - epitom ostvarenja američkog sna gdje savršene obitelji žive savršenim i sigurnim životima. Međutim kako priča odmiče, tako se i Manhunter seli po raznoraznim lokacijama, gradovima i drugim državama te kroz interakciju s jednim (meni osobno) neočekivanim likom saznajemo da današnje stanje JSA možda i nije toliko zaboravljeno koliko nam se na prvu činilo. Također mi se sviđa što je u jednom dijelu priče sami medij stripa iskorišten kao pokretač radnje. Nešto smo slično mogli vidjeti u Morrisonovom Flex Mentallu iako je American Secrets stariji dobre četiri godine.

Još jedan od značajnih motiva koji se proteže kroz priču je J'onnova usamljenost. Kao kontrast plastičnom i umjetnom "američkom snu" stoji J'onnova usamljenost i izoliranost od novog mu svijeta. Gerard Jones nam ne da da zaboravimo da, iako je postao dio života na Zemlji, Martian Manhunter nije zemljanin i nikada neće biti. Njegova je izolacija organska, opipljiva je i može je se osjetiti. Cijelo nam vrijeme diše za vratom i podsjeća nas da naš glavni lik ne pripada ovdje. Taj osjećaj izdvojenosti uspijeva prikazati razliku između J'onna i ostatka čovječanstva bolje nego sve njegove nadnaravne sposobnosti u vidu letenja, supersnage, nevidljivosti i sličnoga. Lijepo odrađen detalj koji rijetko tko zna kvalitetno iskoristiti.

Sami kraj priče mi je možda i najslabiji dio. Ne bi rekao da je loš, ali je donekle prejednostavan u odnosu na apsolutno luđački razvoj priče od samog početka. Ne želim reći da je to nužno loša stvar, no za moj ukus bi volio da smo dobili "uvrnutije" rješenje koje bi više odgovaralo tonu priče. Nekome bi također mogla smetati i količina detalja koje Jones konstantno ubacuje, no meni je to samo pridonijelo sveukupnom dojmu i ekscentričnoj naravi same priče. Barretov crtež je stvarno lijep, čistih linija i klasičnog izričaja upotpunjenog ugodnim i nenapadljivim kolorom. Za kraj bi rekao da se radi o mini-serijalu koji definitivno nije za svačiji ukus, no ukoliko vam nije toliko bitno rješenje svih postavljenih pitanja koliko jednostavno uživate u neobičnim pričama, ovo je strip za vas.

American Secrets je izvorno objavljen 1992. godine u obliku tri sveske od 50 stranica. Nikada nije skupljen u trejd.

[Paka01]

MR. MAJESTIC: The Big Chill



Scenarij: Alan Moore - 8/10
Crtež: Carlos D'Anda - 7,5/10
Ocjena: 77,5%


Mooreov izlet u Wildstorm univerzum tokom sredine 90ih godina prošlog stoljeća bi se u najbolju ruku mogao obilježiti kao prosječan, no tu i tamo bi se znao pojaviti pokoji biser vrijedan čitanja. Upravo je kratka priča "The Big Chill" objavljena u antologijskoj seriji Wildstorm Spotlight jedan od takvih zaboravljenih njegovih klasika iz spomenutog razdoblja.

Mr. Majestic je oduvijek bio superjunak usko vezan uz tim WildC.A.T.s. gdje se i pojavio prvi puta, a jedan od kreatora mu je bio megapopularni Jim Lee. Iako je kroz godine doživljavan kao Wildstormova alternativa Supermanu (slično kao što je npr. Supreme imao istu ulogu kod Image Comicsa), Moore ga je za ovu priču u potpunosti ogolio svih karakternih značajki. Vremenski smještena milijardama godina u budućnosti, The Big Chill nam donosi posljednje dane Mr. Majestica i još osam besmrtnih bića, zadnjih živih jedinki u cijelom svemiru. Kako se približava kraj sveg postojanja (točan znanstveni pojam bi bio "heath death of the universe") i temperatura svemira se bliži apsolutnoj nuli, pratimo Majestica u beskonačnom plutanju kroz apsolutnu crninu.

Moore nam ovdje ne donosi epske borbe, već se fokusira na karakterizaciju bića koja su toliko stara da se više ni ne mogu sjetiti svjetova na kojima su živjeli. Kako se sami kraj svega približava, Mr. Majestic polako gubi svoje suputnike jednog po jednog dok kroz njegove dijaloge i (kasnije) monologe pokušavamo pojmiti mrtvu beskonačnost naizgled nemoguće daleke budućnosti. Autor uspješno prikazuje svu samoću i hladnoću takvog vremena i skoro pa možemo osjetiti trnce na koži u trenucima u kojima Mr. Majestic ostaje sam. Iako se priča sastoji od svega 20ak stranica, tempo je polagan i smiren, kako i priliči okolnostima u kojima se radnja odvija.

Crtež Carlosa D'Ande ne odskače od prosjeka sličnih mainstream crtača tog vremena, no treba mu priznati da je vrlo dobro prikazao crninu i dubinu svemira za vrijeme Majesticovog putovanja. Ukratko, prava je šteta što se o The Big Chill ne priča toliko često koliko je slučaj s nekim drugim Mooreovim kratkim pričama s obzirom da se radi o kvalitetnom štivu koje bi svaki ljubitelj superherojskog ili SF stripa trebao pročitati.