Crisis on infinite reviews - by Paka01

[ridiculus]

Mislim da je Paka ovim prikazom stvorio novi univerzum, Earth [facepalm3], u kojem je Todd McFarlane gotovo dobar scenarista koliko i crtač, pošto nema naučne teorije, religijske dogme, ili ličnog mišljenja koje to može da opravda u ovom našem, kad čak i neki McFarlane-ovi najdugovečniji fanovi smatraju da je najbolja stvar koju je on ikada napisao bilo pismo podrške objavljeno u jednom broju nekog DC-jevog naslova sa početka 80-ih (mislim da je Superman Family bio u pitanju, ali nisam više siguran). Ali, dobro - kao što kažu, "that's life".  [sign-beer]

[Paka01]

Mislim da se malo previše obazireš šta ostali ljudi na internetu misle i kakvo je globalno mišljenje fan zajednice oko puno stvari. Mani se toga, drži se lijepo svog ukusa i bit će puno jednostavnije Ne samo po pitanju ove reakcije na Spawna, već mi se čini tako i po ostalim tvojim postovima na forumu. Ne vidim razloga zašto bi me trebalo zanimati šta misle "neki McFarlane-ovi najdugovečniji fanovi" kad je meni Spawn zabavan u toj mjeri u kojoj sam napisao u prethodnom postu.

No dobro, možda sam crna ovca... Isto tako mi je St. Anger stvarno dobar album, a od svih albuma Sabbatha slušam najviše one sa Tonyjem Martinom Suprotno svim najdugovječnijim fanovima.

[ridiculus]

Ma, šalim se ja malo, ali ne na tvoj račun, već Mekfarlenov. Ako si to drugačije shvati, izvini. Ali mislim da si ti baš obrnuo poentu ovde: mene zapravo baš briga za ičije mišljenje, često i moje sopstveno, pošto smatram da postoji razlika između ljubavi i poštovanja. Dakle, nije sve što volim dobro, niti sve dobro volim. Istina, ima nekoliko ljudi čije utiske volim da čujem, jer znaju znanje (ne samo o stripu, jer to nije dovoljno) ali ne znači da ću da se složim i sa njima.

Što će reći, mogu da idem odavde do večnosti sa primedbama šta ne valja kod Mekfarlena, ali to bi bilo potpuno neisplativo za mene, jer to čuvam za veće zverke, dok je potpuni gubitak vremena raspravljati o nekom za koga ionako gotovo svi smatraju da mu pisanje nije jača strana. Onda bih pre reagovao za Milara, kome si ti dao (solidnu, pretpostavljam) 7, i koji je postao smejurija od scenariste (a i sam si rekao nešto slično), a ja mu ni za šta u poslednjih 10 godina ne bih dao više od petice. Zato ni ne dajem ocene, srećom, jer umetnost (ili "umetnost") nije matematika (iako muzika jeste koristila matematiku ... jednom ... davno)

A, na kraju krajeva, koliko god mi pričali o svemu ovome, model američkog stripa je takav da je popularnost = profit (za izdavača). Manje više. A nepopularnost = prekidanje objavljivanja. Nije me toliko briga za ovo prvo koliko za drugo. A hajp pomaže (pogrešnu) popularnost. Nije to toliko bitno ovde gde gotovo svi čitaju piratski (čak i kad posle kupe štampanu stvar), ali to mi je navika sa stranih foruma, šta ćeš. Mislim, da reagujem na mišljenje zajednice.

[Paka01]

Nema potrebe za ispričavanjem Sve 5, ne ljutim se ja na ništa.

Možda sam i ja imao krivi dojam, no čini mi se da kad se priča o nekom stripu da se dosta često pozivaš na citate drugih autora ili kritičara. Što se tiče konkretno McFarlanea, ja sam itekako svjestan njegovih mana, kako scenarističkih tako i crtačkih, no ovdje mi ne smetaju toliko, zato ga nisam previše kritizirao. Ovi osvrti su čisto neki moj osobni dojam stripova bez da ulazim u ikakvu objektivnost. McFarlane em davi s prevelikom količinom teksta, em mu crtež zna biti zagušujući, no začudo mi to ovdje ne oduzima previše od sveukupnog dojma. Ideje su mu dobre (tj. po mom su ukusu) i skroz su okej izvedene ukoliko promatram Spawna kao laganu akcijsku zabavu bez ikakve dubine. I to mi je dovoljno za strip ovakvog kalibra.

Slažem se da su brojčane ocjene dosta nezahvalne, no eto... To je neka moja mana, volim kad je sve uredno navedeno. Stvar je s brojevima da svak ima neku svoju skalu, a na njoj je meni 7 za scenarij ekvivalent lake zabave koja u većini slučajeva ne prelazi tu sferu zabave, bez da ulazi u kompleksniju razradu. Nekome drugome je to možda petica, nekome možda šestica... No ajde, bila je nedavno rasprava o tim brojčanim vrijednostima, ne treba opet ulaziti u to

[Paka01]

Plus da ne govorim da su ocjene odraz stava o stripu u trenutku pisanja osvrta. Gledam s vremena na vrijeme neke ove stare osvrte i vidim da bi na nekima trebao korigirati ocjene.

[boss52]

Isto tako mi je St. Anger stvarno dobar album, a od svih albuma Sabbatha slušam najviše one sa Tonyjem Martinom

St. Anger ne bih da komentarišem, ali za Tonija  [hail2]  Voleo bih da vidim da Ozi otpeva Headless Cross.

[Paka01]

Vrh je Tony Martin, dobri su mi svi albumi s njime, al trilogija Headless Cross / Tyr / Cross Purposes je suho zlato.

[danilo9899]

promatram Spawna kao laganu akcijsku zabavu bez ikakve dubine. I to mi je dovoljno za strip ovakvog kalibra.

[hail2] [hail2] [hail2]

Poenta celog serijala!

[Paka01]

WYTCHES: Volume 1



Priča: Scott Snyder - 7,5/10
Crtež: Jock - 7,5/10
OCJENA: 75%


Nisam se previše susretao s čistim hororom u stripu. Ako bi se i zalomilo da čitam nešto slično, u pitanju bi obično bio stripu nekog drugog žanra koji bi inkorporirao elemente horora. Međutim, kombinacija autora na ovom naslovu je jednostavno mamila da ga pročitam i vidim što moderni horor strip ima za ponuditi. Snyder je nerijetko ubacivao elemente horora u svoje DC naslove (plus da ne govorimo o American Vampire, njegovom ongoing horor naslovu za Vertigo), dok je Jockov atmosferični crtež kao stvoren za ovako nešto.

Očekivano, Wytches više igra na element natprirodnog i atmosferičnog horora nego što eksplicitno prikazuje nasilje. Ima naravno i toga, no srećom naglasak je više stavljen na međuodnose između likova i napetost situacija u kojima se nalaze, tako da izbjegava upadanje u nekakav splatter/slasher podžanr. Glavni likovi su članovi obitelji Rook; otac Charlie, majka Lucy i kći Sailor. Bez da ulazim previše u spoilere, obitelj se nedavno preselila u mali gradić Litchfield kako bi započela život iznova, neopterećena incidentom koji se dogodio ranije u prethodnom mjestu stanovanja. Neobične se stvari krenu događati kada Sailor shvati da u gradiću postoji tajna koja je vezana za većinu stanovnika; desetljećima (a vjerojatno i stoljećima) stanovnici Litchfielda žrtvuju svoju djecu kako bi udovoljili vješticama koje žive u u šumama van grada. Međutim, nisu to onakve vještice kakve nam svima padnu na pamet po spomenu te riječi, ovdje se radi o dosta mračnijoj verziji koja više podsjeća na bića iz noćnih mora negoli na ljudska stvorenja.
Dinamika priče i odnosi među likovima, posebno između Charlija i Sailor, su vrlo dobro odrađeni i likovi pršte životom. Snyder ne guši dijalozima niti mu priča upada u zamku monotonog prepričavanja prethodnih događaja. Umjesto toga samu povijest odnosa ljudi i vještica u Litchfieldu saznajemo postepeno, u trenucima kada to priča zahtjeva. Wytches odiše štihom Stephena Kinga i neki elementi njegovih knjiga su preneseni i ovdje. Imamo donekle disfunkcionalnu obitelj koja svim silama pokušava ostati na okupu, izmučene glavne likove s ožiljcima iz prošlosti, gradić koji krije strašnu tajnu i nadnaravnu prijetnju koja samo čeka svoju priliku. Međutim, Wytches unatoč tome ipak djeluje svježe i zanimljivo, s pričom koja se polako odmotava i nigdje ne žuri te nam dopušta da uživamo u svakom koraku.

Što se crteža tiče, Jock mi je jedan od najdražih (ne)mainstream crtača među većim izdavačima i smatram da njegov unikatni stil vrlo dobro odgovara pričama s elementima horora i nadnaravnog. Upravo zbog toga mi je njegov rad na Batman: The Black Mirror koji je također radio u kolaboraciji sa Snyderom ostao u vrlo dobrom sjećanju. Ni ovdje Jock nije razočarao teško mu je zapravo naći zamjerku; sve što sam rekao za njegove najbolje prethodne radove važi i ovdje. Ono s čime imam problem je kolor koji nažalost za moj ukus više smeta nego što pridonosi sveukupnom dojmu priče. Matt Hollingsworth je bojao ovaj strip i mislim da je ovo prvi put da mi se njegova rješenja nikako ne sviđaju. Iz nekog je razloga, pretpostavljam da bi crtež djelovao napetije i zagonetnije, na svim stranicama kao najgornji sloj stavljao efekt mrlja od boje kroz koje se prozire sami crtež. Gledajući neke izdvojene kadrove, ovakav sistem lijepo pridonosi atmosferi, no kada je cijeli strip pod slojem takvih mrlja, efekt mi je brzo počeo smetati i gušiti crtež. Kroz neke dodatke na kraju stripa vidimo etape koloriranja i jednostavno se ne mogu oteti dojmu da bi finalni proizvod puno bolje izgledao bez mrlja.

Uhvatite li se čitanja, nek vas ovo "Volume 1" ne zavara, priča bez problema može stati ovdje. Kraj jeste donekle otvoren i pruža mogućnost nastavka, no odlučite li pročitati samo ovo, nećete se razočarati. Ovo je jedna od onih priča koje mogu i ne moraju imati nastavak s obzirom da je prvo poglavlje samodostatno i može funkcionirati kao samostalni strip. Snyder je već najavio da radi na "Volume 2" koji će biti smješten tri godine nakon prvog dijela, no pretpostavljam da mu rad na glavnim DC naslovima oduzima previše vremena da bi se bavio s ovime. Do tada, Wytches je sasvim pristojan strip koji preporučam za čitanje.

[ridiculus]

[hail2] [hail2] [hail2]

Poenta celog serijala!

Kao i muzike Jelene Karleuše, svih mogućih trećerazrednih reality-programa, pa čak, u određenom smislu, i najjeftinijih cigareta. Razmišljao sam šta bi zapravo bila glavna poenta proizvoda namenjenog zabavi (ili vrsti uživanja, kao u slučaju cigareta) a da nije čista zabava, ali nisam uspeo ničeg da se setim. Pustimo zato takve uzaludne bitke koje ne mogu biti dobijene ni od jedne strane. Pretpostavljam da je Grant Morison ukazivao na ovakve "ubice zabave" poput mene u svom Multiverzitetu, ali priznaću da su mi delovi tog serijala bili jako zabavni, i da sam mogao uglavnom da se opustim čitajući ih i ne razmišljam previše (osim u slučajevima kada je sam Morison brkao neke stvari). Eto, ima nas svakakvih.  [yeah2]

Možda sam i ja imao krivi dojam, no čini mi se da kad se priča o nekom stripu da se dosta često pozivaš na citate drugih autora ili kritičara.

Često je to tačno, ali zavisi od teme i konteksta. Kad pišem svoj prikaz, obično ne citiram druge. Ne bi imalo svrhu. Ako nemam šta svoje da kažem u svom prikazu, neću ga ni pisati. Mada, ovih dana/nedelja/meseci ne pišem mnogo uglavnom zato što ili nemam mnogo toga da kažem, ili imam, ali onda nemam vremena da kuckam ovde koji sat. Tako da, rispekt za temu, čak i kad se povremeno ne slažem!  [sign-good] (I mislim da je na pogrešnom mestu.   )

[Paka01]

ORBITER



Priča: Warren Ellis - 8/10
Crtež: Colleen Doran - 7/10
OCJENA: 75%


Ah, napokon jedna pravo lijepa SF priča u kojoj praktički i nema akcije, nema puškaranja i skoro pa uopće nema nasilja. Orbiter je strip koji je više manje isključivo temeljen na dijalogu i događa se praktički u tri prostorije. Warren Ellis slovi kao jedan od popularnijih autora SF stripa na američkom tržištu, tako da je bilo za očekivati vrlo dobru i efikasnu priču. Neki manje vješti scenarist bi ovakvu vrstu izvedbe stripa vjerojatno učinio suhoparnom, no Ellis mi je uspio zadržati pozornost i znatiželju kroz cijeli strip. Orbiter se čita u jednom dahu, ima odličan faktor iznenađenja te uspijeva izazvati onaj predivni osjećaj iščekivanja što će se sljedeće dogoditi.

O čemu se radi? U izrazito bliskoj budućnosti space shuttle Venture nestaje za vrijeme misije u zemljinoj orbiti, povodom čega SAD i NASA zabranjuju sve buduće letove u svemir s ljudskom posadom. Deset godina kasnije Venture se neobjašnjivo vraća na Zemlju. U shuttleu se od sedmeročlane posade vratila samo jedna osoba te je u katatoničnom stanju. Američka vlada sastavlja tim od troje znanstvenika kako bi istražili što se dogodilo sa shuttleom i posadom prije deset godina. Radnja prati spomenutih troje znanstvenika koji svatko na svom području struke (inžinjering, biologija i psihologija) pokušavaju zasebnim metodama otkriti bilo kakve tragove koji bi im pomogli u razumijevanju događaja. Gotovo konstantno pratimo troje glavnih likova i njihovu međusobnu interakciju koja čini srž cijelog stripa. Dijalozi su nerijetko nabijeni stručnom terminologijom (ili se meni ovako neupućenom čini da je tako) pa na momente može djelovati kao da je teško za razumjeti o čemu se radi, no zapravo stvarno nije problem. Ellis se trudi ne udaviti čitatelja pukim nabrajanjem znanstvenih pojmova tako da uz malo veću dozu koncentracije sve sjeda na svoje mjesto. Negdje na pola priče se otprilike može predvidjeti kako bi kraj mogao izgledati, no to niti malo ne umanjuje uživanciju u čitanju. Također mislim da je još jedna pozitivna značajka to što Ellis ne razvlači radnju previše u širinu. Imamo glavni narativ i nekoliko likova i to je to, nema neočekivanih upada i širenja radnje, već je sve lijepo odrađeno prizemno i unutar granica uvjerljivosti.
Crtež je karika za koju bi volio da je malo bolja. Ništa tu nije konkretno loše, no nažalost ni ne odskače baš kvalitetom. Stekao sam dojam da jednostavno služi svrsi i to je to, nema neke velike ljepote ni eksperimentalnosti. Doran jednostavno igra na sigurno s ovakvim stilom, što nije nužno minus, no pored stvarno prelijepe naslovnce bi volio da je i crtež malo detaljniji i slobodniji.

Uglavnom, preporučam čitanje. S obzirom da se radi o samostalnoj grafičkoj noveli od nekih 100ak strana, nema razbijanja narativa na poglavlja niti ima ikakvih cliffhangera, što je Ellisu omogućilo stvaranje koherentne priče bez potrebe za stankama i prekidima radnje. Moj je doživljaj da je Orbiter jedna lijepa oda ljudskoj znatiželji, otkrivanju i širenju granica, ali i podsjetnik da nikada ne treba odustajati, bez obzira na sve probleme i nedaće. U ljudskoj je prirodi istraživati, a tajne svemira su prirodan sljedeći korak. Korak koji je čovječanstvo tek napravilo, a dio je etape koja završava negdje tamo, daleko...

[Paka01]

X-O MANOWAR: Enter Ninjak



Priča: Robert Vendetti - 7/10
Crtež: Lee Garbett - 7/10
OCJENA: 70%


Radnja drugog trejda Valiantovog revivala se nastavlja direktno tamo gdje smo stali s prvim (osvrt) i može ga se gledati kao drugo poglavlje iste priče. Dok je prvi trejd uspostavio pozornicu na kojoj će se odvijati budući događaji i predstavio nam par glavnih igrača, u drugom trejdu dolazi do pomaka u radnji i prvih pravih konflikta.

Aric je ovdje još uvijek čovjek van vremena i iako se lagano miri s činjenicom da su svi do kojih mu je stalo mrtvi već stoljećima, idalje ne prihvaća vrijeme u kojem se sada nalazi. Nepovjerenje prema ljudima današnjice je dodatno pojačano otkrićem da su se alieni koji su ga oteli (rasa zvana Vine) infiltrirali u ljudsku civilizaciju i godinama je potkopavaju za nadolazeću invaziju. No, stvari se mijenjaju kada u igru uđu novi likovi; jedan pripadnik Vinea koji odluči promijeniti stranu zbog svoje privrženosti Zemlji, dok je drugi novi lik, Ninjak, u početku plaćeni ubojica kojeg su Vine unajmili da ubije Arica samo da bi kasnije, suočen s pravim namjerama Vinea, postao Aricov saveznik. Vendettijeva glavna odlika je što ne pokušava od serijala napraviti nešto više no što on u stvari i je. X-O Manowar je još uvijek skroz zanimljiv akcijski SF sa zanimljivom temom i pitkom razradom radnje. Također, pravo je osvježenje vidjeti ovakvu vrstu stripova u kojoj se radnja ne događa na američkom tlu. Većinom smo smješteni u Europi i Južnoj Americi što je dobrodošla promjena (makar sumnjam da će dugo trajati). Međutim ako bi morao baš iznijeti neku zamjerku, rekao bi da je Aric u X-O oklopu previše neranjiv. Rano je u serijalu oklop predstavljen skoro kao ultimativno i neuništivo oružje tako da s razvojem događaja zapravo i nisam imao osjećaj kao da bi se moglo dogoditi nešto neočekivano ili da bi Aric mogao nastradati.

Drugi trejd nam donosi i novog crtača. Cary Nord je otišao, a na njegovo mjesto je došao Lee Garbett čiji mi čisti stil ipak bolje leži nego Nordov, dijelom zbog toga što mu ovakva vrsta tuširanja bolje leži. Nije to crtež koji baš oduzima dah, no za ovakvu priču sasvim pristojno odgovara. U svakom slučaju, X-O Manowar me još uvijek drži dobro zainteresiranog i uskoro se bacam na sljedeće epizode.

[Paka01]

HANK JOHNSON, AGENT OF HYDRA



Priča: David Mandel - 5/10
Crtež: Michael Walsh - 5/10
OCJENA: 50%


Trebao je ovo biti simpatičan one-shot koji bi na humorističan način prikazao svakodnevni život jednog običnog agenta Hydre. Prije čitanja sam očekivao nešto na šemu Superior Foes of Spider-Man (toliko dobar serijal da sve superherojske humoristične stripove sad uspoređujem njim!), no nije ovo ni blizu. Scenarist je David Mandel koji u stvari i nije pisac stripova, tako da i ne čudi što se baš i nije snašao. Naime, Mandel je između ostaloga najpoznatiji kao scenarist sedme, osme i devete sezone TV serije Seinfeld, formata koji mu očito bolje leži nego ovaj nesretni izlet u medij stripa.
Kažem, moglo je biti simpatično i duhovito, no humor jednostavno nije na razini. Gegovi se nižu jedan za drugim i moram priznati da nisu loši sami po sebi, već jednostavno djeluju istrošeno i staro. Radi se o pokušajima humora koji nakon što ga pročitate čini vam se da ste sve to čuli i vidjeli već tisuću puta prije. Jedino što donekle lijepo izgleda je prvih par stranica koje se pozivaju na Sterankov fenomenalni rad na serijalu "Nick Fury, Agent of S.H.I.E.L.D.". Sve ostalo je za zaborav... Autor čak ni ne pokušava biti originalan i s obzirom da ovo nikada nije bilo u planu da postane ongoing serijal, pitam koja je uopće bila poanta objavljivanja. Nakon čitanja mi se po glavi jedino vrzma ideja da je Mandel prijatelj s nekim u Marvelu i ovaj strip je objavljen preko veze, čisto iz usluge. Čak i crtež Michaela Walsha djeluje lijeno i sterilno, bez ikakve živosti.

Humoristično djelo nije lako napisati i nerijetko autori upadaju u zamku ponavljanja već ostarjelih i nemaštovitih rješenja, tako da ni ne čudi što jedan ovakav polupokušaj nije uspio. Zbog ovakvih promašaja koji su ipak uspjeli doći u tisak mi stvarno bude žao što neki drugi, kvalitetniji serijali nisu dulje potrajali (Superior Foes, gledam u vas!).

[Paka01]

SAVAGE WOLVERINE: Kill Island



Priča: Frank Cho - 6,5/10
Crtež: Frank Cho - 8,5/10
OCJENA: 75%


Cijeli ovaj osvrt bi se mogao svesti na rečenicu navedenu na naslovnoj strani trejda; "A gorgeous book to look at". Ako ste imalo upoznati sa radom Franka Choa (a pretpostavljam da jeste s obzirom da je na ovim prostorima izlazila njegova Životnjska Karma, ali i Osvetnici: Ultron Napada) znate da se radi o autoru prevenstveno poznatom po crtežima izazovnih ženskih likova. Kill Island nije nikakva iznimka s obzirom da uz Wolverina imamo jednako zastupljenu i Shannu the She-Devil, tip lika koji Cho jednostavno voli crtati.

Što se same priče tiče, u potpunosti je podređena crtežu. Woverine se budi u Savage Landu bez da uopće ima pojma kako je dospio tamo te se uz pomoć Shanne koja je već prije tu ostala zarobljena zajedno s nekoliko agenata S.H.I.E.L.D-a pokušava vratiti nazad kući. Kao što rekoh, Shanna preuzima vodeću ulogu zajedno s Woverineom i ovo je komotno mogao biti njen naslov, no Wolverineovo ime se ipak vjerojatno bolje prodaje. Kako radnja odmiče pojavljuje se još nekoliko likova (Amadeus Cho, The Hulk, a imamo o cameo pojavljivanje Man-Thinga) koji se isto tako bez ikakvog smisla nalaze u Savage Landu. Karakterizacija likova je praktički nepostojeća, u dijalozima nema nikakve dubine i cijeli strip je komotno mogao proći bez ijedne izgovorene rečenice s obzirom da se sve razumije iz crteža. Ukratko rečeno, Frank Cho se ne trudi uopće dati objašnjenje za stvari koje se događaju u priči. Ovaj strip mu jednostavno služi kao poligon za crtež i to je to. Meni iskreno i nije smetalo puno jer je strip skroz pitak i kao jednokratna zabava služi svrsi. Što se crteža tiče, stvarno je prelijep i mišljenja sam da je Cho vrlo dobar crtač. Čovjeku jednostavno leži crtanje džungli i tropskih elemenata te su mu neki kadrovi baš za zastati i uživati u njima. Nadodajmo tome još ugodan kolor koji ne guši crtež i vidi se zašto je Cho popularan autor.

Sve ono što krasi njegove najpoznatije radove Cho pokazuje i ovdje; izazovne polugole žene, puške i dinosaure. Kill Island je čisto okej strip koji prvenstveno služi kao vizualni bombon i tu etiketu nosi bez imalo srama. Choov angažman na naslovu nije išao dalje od prvih pet brojeva serijala (odnosno ove priče) te se sa šestim brojem mijenja autorski tim. Rekao bih da je ovaj strip upravo ono što se moglo i očekivati od njega.

[Paka01]

DETECTIVE COMICS #1000



Priča: Razni autori - -/10
Crtež: Razni autori - -/10
OCJENA: -


Osamdeset i dvije godine je trebalo da prvi naslov DC Comicsa dođe do obljetnice. Dug je put prošla ova publikacija; od svojih skromnih početaka s kriminalističkim stripovma, preko već mitskog broja 27 i uvođenja Batmana, pa sve do 2011. godine i resetiranja numeracije za vrijeme New52 i konačno povratka na stari ritam s Rebirthom... No eto, osam desetljeća kasnije naslov koji je dao ime jednom od dva giganta strip industrije je dogurao do milenijskog broja. Najpoznatiji Batmanovi autori današnjice su se skupili s još nekolicinom veterana pod iste korice i donijeli nam nemali broj kratkih priča kako bi obilježili ovaj događaj. Nameće se pitanje je li ovo još jedna u nizu generičnih kolekcija priča po narudžbi ili se među njima ipak ima kvalitetnih stvari? Po mom osobnom dojmu bi rekao da, srećom, Detective Comics #1000 ipak više naginje drugoj opciji.

Neću se osvrtati na kompletan materijal koji je ovdje zastupljen, no neke bi ipak trebalo izdvojiti. Kevin Smith i Jim Lee donose skroz simpatičnu priču o Bruceovom otkriću i nabavci pištolja koji mu je ubio roditelje. Ne bi htio puno otkrivati, no lagani twist na kraju je skroz lijepo osmišljen. Odlična je ovo posveta i upečatljivom Batmanovom kostimu sa žutim krugom u sredini bez kojeg ova priča ne bi tako dobro funkcionirala. Lijepo je vidjeti da je Kevin Smith ponovno napisao dobru priču, pogotovo zato što ga zadnjih godina ili nema toliko u stripovskim krugovima ili su mu nove priče nažalost većinom slabije kvalitete. Paul Dini i Dustin Nguyen pričaju priču "Legend of Knute Brody" u kojoj kroz seriju intervjua s najpoznatijim Gothamskim zločincima doznajemo sve o Knuteu Brodyju, mitskom plaćeniku zbog kojeg su zapošljavali mnogi od spomenutih zločinaca. Lijepo je vidjeti gotovo cijelu Bat-obitelj na okupu, a priča je kao stvorena za epizodu animirane Batman serije i nešto je laganijeg duha u odnosu na ostatak ovog broja.

Međutim, najbolju priču u cijelom broju donose Denny O'Neil i Steve Epting. Tako mi je drago što je O'Neil zastupljen, jer radi se o istinskom veteranu i čovjeku koji je obilježio cijelo jedno razdoblje Batmanove povijesti. "Return to Crime Alley" je svojevrsni nastavak njegovog klasika "There's No Hope In Crime Alley" iz 1976. godine, a svodi se na razgovor između Batmana i Leslie Thompkins. O'Neil pokazuje da još nije zahrđao pošto je "Return..." stvarno vrhunska kratka priča, rijetko viđamo da netko ovako Batmanu opere uši. Steve Epting je, očekivano, odlično odradio svoj dio posla.

Geoff Johns i Kelley Jones su također ispričali priču o posljednjem zločinu u Gothamu, a twist na kraju mi je baš dobar i neočekivan. Drago mi je ponovno vidjeti Jonesa, njegov upečatljivi stil crtanja poprilično odskače od prosjeka. Zanimljiva je i "The Precedent" u kojoj je naglasak stavljen na Dicka Graysona i njegov život, prava stvar da nas podsjeti da Detective Comics ne mora biti naslov isključivo o Batmanu, već i o ostalim članovima šire obitelji. Novopečeni DC scenarist Brian Michael Bendis se udružio sa svojim regularnim crtačem, Alexom Maleevom u priči "The Talk" u kojoj pratimo dijalog Pingvina i Brucea Waynea nekad u budućnosti, u ostarjelim godinama. Skroz simpatična priča zbog koje poželim vidjeti Maleeva na nekom dužem angažmanu kod Batman.

S druge strane, ima ovdje i nekih priča koje nisu baš na razini milenijskog broja. Warren Ellis i Becky Cloonan se nisu iskazali s klasičnom brzopoteznom akcijskom pričom koja teško da donosi išta zanimljivo. Priča "Heretic" Christophera Priesta i još jednog veterana, Neala Adamsa također ne ispunjava očekivanja. Vidi se da Adamsovi radovi iz godine u godinu sve manje drže kvalitetu (bar po mom ukusu), a i Priestovo pisanje je previše razbacano da bi mogao skroz uživati u priči. Kingova priča ima simpatičnu ideju, no prekrcana je dijalozima koji mi jednostavno ne odgovaraju karakterima likova. Također, tu su i Snyder i Capullo, dvojac koji je svojevrsno obilježio moderno doba Batmana i zacementirao njegov status top naslova za novi milenij (ako već i prije nije držao taj epitet). Pojavljuju se neki elementi iz "Dark Nights: Metal", no naglasak je zapravo stavljen na neprolaznost Batmanovih priča jer koliko god slučajeva zatvorio, uvijek će se pojaviti neki novi koji treba rješiti. Prikladna priča za obljetnički broj, no meni je osobno djelovala donekle nedorečeno.

Sve u svemu lijepa posveta ovom dugovječnom naslovu, no mišljenja sam da je to moglo biti i malo bolje. Iako je Batman gotovo sinonim za Detective Comics, naslov nije startao s brojem 27, već s brojem 1 i volio bi da je uredništvo DC Comicsa ostavilo mrvicu prostora i za posvetu tom periodu prije Batmanove pojave, pa makar kroz jednu pričicu ili kratak prikaz. No, eto, na kraju je teško ne biti zadovoljan ovim brojem. Par priča stvarno odskače kvalitetom i rado bi ih vidio u nekim "best-of" kolekcijama u budućim godinama. Ocjenu neću davati, ne čini mi se prikladno tražiti sredinu s obzirom na ovoliki broj raznih autora.