Crisis on infinite reviews - by Paka01

[Paka01]

STARMAN: Omnibusi 1 i 2



Priča: James Robinson - 8,5/10
Crtež:  Tony Harris, V.A. - 8,5/10
OCJENA: 85%

S Robinsonom sam se do sada već susreo, no ovo je prvi put da čitam njegovo najpoznatije djelo. Iako je njegov "The Golden Age" Elseworlds priča, neke je elemente ipak odlučio prenijeti i na Starmana i ubaciti ih u kanon DC univerzuma. Starmana bi bilo najlakše karakterizirati kao netipičnu superherojsku sagu o generacijama i obiteljima, o nasljedstvu i o svemu što ide s time.

Starman je netipičan upravo zbog toga što pratimo jednog junaka koji je igrom slučaja postao junak, bez da je to u početku uopće htio. Starman kojeg možda poznajete iz starih priča zlatnog doba (Ted Knight) je otac ovog sadašnjeg, Jacka Knighta. A Jack je vrsta heroja koji se u početku i ne interesira u nekoj velikoj mjeri za naslijeđe koje mu donosi ime Starman, ne zanimaju ga šareni kostimi, itd... Jack je više u starim pločama i stripovima, u pričama i knjigama nego u dijeljenju pravde. U svemu tome leži šarm ovog serijala, pošto Robinson u prvi plan stavlja osobnost likova i živost Opal Cityja u kojemu Jack živi. Naslijeđe je vrlo bitna stavka, npr. ako ste čitali neke The Flash naslove, znate odnos poštovanja između Jaya Garricka, Barryja Allena i Wallyja Westa. E pa ovdje je u pitanju nešto slično, a čak bi rekao i da je odrađeno dosta humanije i toplije. Robinson jednostavno voli stare likove i stare priče i na odličan ih način uvodi u moderni kontinuitet. Posebno je lijepa priča s Wesleyem Doddsom, Sandmanom koji je u današnje vrijeme tek krhki starac. Ako bi morao izdvojiti jednu priču koja mi se najviše svidjela u ova dva omnibusa, onda je to ta. Čak je doveo i Guya Davisa kako bi ilustrirao dio priče u stilu Sandman Mystery Theatre.

Ono što je također interesantno je to da Robinson polako, ali sigurno povezuje sve likove koji su ikada nosili naziv Starman u jednu priču. Tako su zastupljeni i Will Payton, Mikaal Tomas, princ Gavyn, itd itd... Dva odlična motiva koji se često repriziraju su "Times Past" i "Talking With David" brojevi. S "Times Past" Robinson se vraća u prošlost kako bi ispričao priču o jednom od Starmana iz prošlosti, dok "Talking With David"... Pa, neću spoilati, ali itekako je zanimljivo Sve to funkcionira kao odličan world-building s kojim Robinson fenomenalno širi svijet Starmana.

Nažalost, tko zna hoće li DC ikada nastaviti s reprintanjem omnibusa, jer stali su na broju 2 i tu trenutno stagnira.... Stari trejdovi su nepotpuni, dok su tvrdokoričeni omnibusi odavno rasprodani, a polovni koštaju ubij bože. Na kraju, svakako preporučam čitanje, jer radi se o nešto drugačijoj superherojštini, no neobično dobro napisanoj, na momente stvarno širokom, no uvijek toplom i humanom.

NABAVA NA PAPIRU:
DA, definitivno

[Paka01]

HUMAN TARGET: Chance Meetings



Priča: Peter Milligan - 8/10
Crtež:  Edvin Biuković, Javier Pulido - 7,5/10
OCJENA: 77,5%


Kako volim kad me nešto totalno neočekivano pozitivno iznenadi

Human Target je baš onakav đir krimi literature koji mi odgovara, s puno "tko tu koga jebe?" momenata u kojima se lako izgubiti i puno pitanja na koja se ne dobiva nužno odgovor. Milligan vodi priču odlično i unatoč ponešto ubrzanijem tempu i većem broju likova, radnju je moguće pratiti bez problema. Ono na šta se najviše fokusira su zapravo krize identiteta, ne samo glavnog lika Christophera Chancea, već i dobrog dijela popratnih likova, nešto čega se Milligan doticao i npr. u Shade, The Changing Man.

Ovaj trejd, Chance Meetings, se sastoji od četverodijelne mini-serije koju je i Beli Put objavio, gdje je crtač Edvin Biuković, te od grafičke novele "Final Cut" u kojoj se rješavaju neka neodgovorena pitanja iz mini-serije. Cijeli strip me podsjeća na onaj tip serija koje bi znao slučajno naići na televiziji i koje ne bi imao u planu gledati, ali nekako me određeni detalji povuku i onda se ne mogu odlijepiti od ekrana. Nije to ništa revolucionarno niti nešto što pomiče granice, no itekako je zanimljivo, pogotovo ako volite sličnu tematiku. Dvostruki identiteti, ubojstva, špijunske misije, česti twistovi u priči, uglavnom sve mi se sviđa. Biukovićev dio je nešto bolje nacrtan, no to ne znači da je Pulido loš. Nešto jednostavniji stil od Biukovićevog, ali se skroz lijepo uklapa u sveukupnu sliku. Ukoliko ste čitali samo trejd Belog Puta, preporučam nastaviti na daljnje nastavke. Ukoliko niste, probajte baciti oko.

---

Nabava na papiru:
Ukoliko volite ovakvu tematiku, onda DA.

[Paka01]

GREEN ARROW: Year One



Priča: Andy Diggle - 7/10
Crtež:  Jock - 7,5/10
OCJENA: 72,5%


Na drugo čitanje nažalost donekle slabije nego na prvo.
Prvi put sam se susreo s ovim stripom ima dobrih 5-6 godina i sjećam se da mi je bio odličan. Danas sam nakon drugog čitanja donekle drugačijih dojmova. Da se razumijemo, Diggle piše dobru priču koja lijepo funkcionira kao origin za današnje doba, no osjeti se da fali mesa u svemu tome. Ne mogu se oteti dojmu da je radnja donekle plitka i nedorečena, te su vremenski skokovi poprilično nagli. Tokom čitanja nikako nisam stekao dojam da je Ollie doista prove toliko dugo vremena na otoku, pošto Diggle takve trenutke jednostavno preskoči i fokusira se više manje samo na akciju. Kroz neke događaje jasno vidimo kakova je Ollijeva psiha, no fali tu konkretne razrade, što se posebno (ne) osjeti u prijelazu iz njegove "razmaženi bogataš" faze u "branitelj potlačenih" fazu. Još jedan problem je i to što se ovaj trejd od nekih 160 strana pročita praktički u pola sata, odnosno stvarno se nema za šta uhvatiti.

Jockov crtež je kao i obično stvarno dobar, no bolji mi je dojam ostavio u Batman: The Black Mirror. Ovdje bi na momente stekao dojam da su kadrovi preprazni, , odnosno nije se zamarao nekim pretjeranim detaljima. Jock je meni osobno crtač koji mi strašno odgovara i ima prepoznatljiv vizualni stil, no na ovom stripu djeluje kao da je posao odradio zanatski, eto da se završi i to je to. Sve u svemu, trebalo je to biti mnogo bolje, kako scenarij, tako i crtež. Preporučam da pročitate, pogotovo ako ste ljubitelji serije Arrow, no ne bi trebali očekivati neku veliku dubinu.

P.S.
Zadnja stranica mi se čini kao lijep omaž Millerovom "The Man Without Fear".

---

nabava na papiru:
Više-manje dobro za jedno čitanje i to je to, stoga NE.

[Paka01]

Bone recenzija:
http://www.stripovi.com/recenzije/bone-bone-bone/2030/

[ness1602]

Paka ,jel si citao/pisao o Zero Hour? Ne vidim ovde,a bas me zanima,posto je DC sad izbacio meko izdanje.

[Paka01]

Čitao sam, no preporučio bi ti da vrijeme (a i novce) utrošiš na nešto pametnije. Zero Hour stvarno nije ništa specijalna, radi se o jednom by-the-numbers crossoveru koji na kraju jedva da uopće i ostaje u sjećanju. Nije sam po sebi loš, ali ne donosi neko zadovoljstvno ni tokom ni nakon čitanja. Ukoliko te baš zanima o čemu se radi, možeš baciti oko na wikipediji, bit će ti sasvim dovoljno.

[Paka01]

S obzirom da ova tema ionako ko služi ko neki blog, evo da se malo raspišem o općenitijim stvarima

Baš nekidan kontam kako me uvatilo zasićenje šta se tiče DC stripova. Jednostavno, u zadnje vrime mi se čini da sve šta čitam više manje ide na isti kalup i teško mi se uvući u radnju. Primjetih i šta se tiče nabave novih stripova u zadnje vrime (Daredevil, Hawkeye, Alias, Ultimates, Wolverine...) da me više drži Marvel, a od ostaloga štagod Imagea i Vertiga. Ima nešto u ovim novijim Marvelovim izdanjima šta ne mogu nać trenutno kod DCa, ta nekakva otvorenost ka novome i drugačijemu, dok mi se čini da DC lagano tapka u krug.

No, možda je to i zbog toga šta se prije nisam toliko bavio Marvelom, pa sad otkrivam dosta novih stvari... S druge strane, kod Imagea gotovo ne prođe misec dana, a da se ne pojavi naslov koji mi ne djeluje interesatno. Nažalost, za sada sam vrlo malo toga ipak odlučio pročitati, no teško je kontrirati broju interesantnih stvari koje svako toliko izbacuju. Čini mi se da se Image u zadnjih 7-8 godina itekako raspištoljio i da trenutno proživljavaju svoje (drugo) zlatno doba.

[Snake Plissken]

Jesi li citao Loba, Paka?

[Paka01]

Misliš na ovog lika? Nisam, činilo mi se bezveze.

[bomber]

"The Last Czarnian", "Lobo's Back's Back" i "Paramilitary Christmas Special" su fenomenalni. Apsolutna preporuka.

[Paka01]

Ajd, moga bi čak i bacit oko

U međuvremenu još jedna recenzija, Captain Britain Alana Moorea:
http://www.stripovi.com/recenzije/captain-britain-capbrit-mrv-1-a-crooked-world/2036/

(iz nekog razloga se ne prikazuju slike, nadam se da će se popraviti)

[Paka01]

BATMAN / THE FLASH: The Button



Priča: Tom King, Joshua Williamson - 7/10
Crtež:  Jason Fabok, Howard Porter - 7/10
OCJENA: 70%


Gledano kao drugo poglavlje crossovera Watchmena s ostatkom DC univerzuma, The Button stvarno nije loša priča. King i Williamson lijepo vode radnju i nema previše praznog hoda, no na kraju kad se pročitaju sva četiri broja (dva Batmana i dva Flasha) imam osjećaj da i nije previše rečeno. Više manje ne znamo ništa više nego li smo znali nakon "DC Universe: Rebirth".

Žao mi je što je Johnny Thunder imao tako malu ulogu, no s druge strane lijepo je bilo vidjeti Thomasa Waynea kao Batmana i povratak Flashpointa. Pratio sam Flashpoint u stvarnom vremenu kad je izlazio i zapravo mi je bila skroz dobra priča, tako da je lijepo vidjeti neke od tih likova ponovno, možda i posljednji put. Drago mi je što nisu previše gubili vremena u ovoj realnosti, već sasvim dovoljno da se sa stilom oprostimo. Razgovor Thomasa i Brucea je zapravo skroz dobro izveden, iako moram priznati da sam bio pomalo skeptičan na šta će to ličiti. Također, povratak Jaya Garricka je gorko-sladak, pravo mi je žao šta se nije više zadržao, no naravno to je samo pitanje vremena kad ćemo ga vidjeti na duže staze. Isto tako, lagao bi kad bi rekao da se nisam naložio na zadnjih par stranica, posebno kada se vidi Manhattanova ruka kako uzima bedž.

Također, interesantan mi je i epilog. Volio bi da onaj zadnji kadar navještava Superboya Prime  [palpa] dugo je vremena prošlo otkad nije dao papra ostatku univerzuma.

[Snake Plissken]

Misliš na ovog lika? Nisam, činilo mi se bezveze.

Samo si kucas eksere u kovceg. ://////

[Paka01]

Mora se negdi zaglibit

[Paka01]

IMMORTAL IRON FIST: Complete Collection vol. 1



Priča: Matt Fraction, Ed Brubaker - 9/10
Crtež:  David Aja, razni autori - 8/10
OCJENA: 85%


Spoj Fractionovih ludosti i Brubakerovog pulpa/krimića je jedan od razloga zašto je ovaj serijal tako dobro funkcionirao. Kroz 16 regularnih i još nekoliko specijalnih brojeva, ova na dva autora izvrću svijet Iron Fista, produbivši mu mitologiju i razbijajući status quo. Saznajemo da Danny Rand nije jedina osoba koja je nastupala pod tim imenom, već da je nekoć davno postojao cijeli niz osoba koje su se zvale Iron Fist. Sve se naravno komplicira kad u priču upada Orson Randall, Iron Fist s početka 20. stoljeća. Nakon tog susreta praktički pratimo nekoliko priča u raznim vremenskim periodima koje Brubaker i Fraction odlično vode. U sadašnjosti naravno pratimo Dannyja koji skupa s Orsonom i još nekim prijateljima (ponajviše s Lukeom Cageom) vodi borbu protiv Hydre i mogućeg uništenja mističnog grada K'un L'una. Druge dvije priče se odvijaju u prošlosti, te u jednoj od njih pratimo Dannyjevog oca Wendella u pokušajima da postane Iron Fist, njegovo djetinstvo i učenje od stranje Orsona Randalla koji je također protagonist treće priče, možda i najtragičnije. Veteran Prvog svjetskog rata, nakon što je vidio sve užase ubijanja i nasilja, odlučuje se ostaviti svoje baštine i napušta ime Iron Fist. Naravno, nije sve tako jednostavno...

Kako se kraj približava, sve tri priče dolaze na svoje mjesto i svi detalji sjedaju kako treba. Ono što mi se još sviđa je i upotreba raznoraznih specijalnih brojeva koje autori koriste kako bi ispričali događaje iz prošlosti u kojima su sudjelovali neki drugi Iron Fistovi, ali i kako bi proširili mitologiju i priču Orsona Randalla, možda i najzanimljivijeg lika cijelog serijala.

David Aja je fenomenalan, baš kao i kasnije kad je s Fractionom radio Hawkeyea. Međutim, nerijetko znaju upadati i drugi crtači koji sami po sebi nisu loši, no daleko je to od kvalitete kojom Aja ilustrira planine, snijeg, mistične turnire, noćne scene gradova... Njegove table je jednostavno divota gledati. Dok je u Hawkeyeu išao na nešto jednostavniji pristup, u Iron Fistu mu je stil naprosto raskošan i predivan.

Sve u svemu, mišljenja sam da ovaj strip ni ponovnim čitanjem nije ništa izgubio na kvaliteti i stoga ga vrijedi zadržati na polici. Veselim se nekom budućem čitanju. Također, čini mi se i da je ovaj osvrt nešto slabije napisan u odnosu na ostale, tako da pardon zbog toga. Pišem pod debelom prehladom i jedva uopće gledam u ekran.