Crisis on infinite reviews - by Paka01

[Paka01]

RANN - THANAGAR WAR



Priča: Dave Gibbons - 7,5/10
Crtež: Ivan Reis - 8/10
OCJENA: 77,5%

Sljedeći tie-in za Infinite Crisis je nešto drugačiji, s obzirom da se ne dešava na Zemlji. Za nijansu bolji od prethodna dva, rat između planeta Rann i Thanagar nam na pozornicu stavlja Hawkmana i Hawkwoman koji zajedno s Adamom Strangeom pokušavaju naći rješenje za sukobe. Napomenuo sam da mi je ovaj tie-in nešto bolji od ostalih, a za to je prvenstveno zaslužan Dave Gibbons. Rat između ova dva planeta je već nagoviješten u Countdown to Infinite Crisis, no zapravo se stvar zahuktala u mini-serijalu Adama Strangea pod nazivom "Planet Heist" koji igrom slučaja nisam čitao, tako da sam malo ostao zakinut po tom pitanju.

No, svejedno priča dobro okuplja nekoliko stvarno zanimljivih i rijetko viđenih likova (bar u novije vrijeme), poput već spomenutog Adama Strangea, zatim Vrila Doxa i njegovog L.E.G.I.O.N, te najzanimljivije Captaina Cometa. Za one koji nisu upoznati s ovim likom, dovoljno je spomenuti da je on zapravo jedan od rijetkih superjunaka koji su nastali u onom vremenu između Golden i Silver Age stripova kada se interes za superherojima poprilično smanjio. Godinama je skakao s jednog serijala na drugi, pojavljujući se tu i tamo, ali nikada nije bio previše eksponiran. U novije vrijeme je menio ostao u sjećanju kao "onaj mladi lik" na kraju Robinsonovog "The Golden Age", dok je nakon Rann-Thanagar War dobio glavnu ulogu u dva mini-serijala koja je pisao nitko drugi negoli Jim Starlin. U svakom slučaju, tu su još i Starman (Gavyn) i Tigorr iz Omega Men čija mi se karakterizacija baš i nije svidjela, no to pripisujem odličnom Tigorru u The Omega Men koji je pisao Tom King. Imamo tu još i Kylea Raynera i Kilowoga, tako da je paleta likova stvarno šarena.

Priča više-manje klasična, pucnjava i tučnjava, no Gibbons lijepo balansira dijaloge koji ovdje ipak nisu toliko isprazni koliko bi se očekivalo. Nema sad tu neke velike dubine, radnja teče brzo, likovi se u većini situacija ponašaju smisleno (izuzev par primjera) i to je više manje to. Na kraju priče dobivamo pravi direktan uvod u Infinite Crisis, dok prava konkluzija naravno izostaje, s obzirom da se radnja seli u Crisis. Ivan Reis vrlo vrlo dobar i detaljan, bez velikog gušenja crteža. Kolor koji ga prati je također skroz dobar.

---

NABAVKA NA PAPIRU:
Ipak DA, ako želite cijelu sagu o Infinite Crisis na istom mjestu.

[Paka01]

INFINITE CRISIS



Priča: Geoff Johns - 9/10
Crtež: Phil Jimenez - 9/10
OCJENA: 90%

I napokon, došao sam (ponovno) i do Infinite Crisis.
Neka od poglavlja koja su prethodila Krizi su dobra, neka su manje dobra, no sve je to neusporedivo s osjećajem kojeg sam imao kad sam napokon krenuo s glavnom stvari. Geoff Johns je na kormilu, tako da je bilo i za očekivati da će valjati, s obzirom da je po mom mišljenju u ovom razdoblju bio na vrhuncu svoje karijere. Za razliku od svih drugih Crisisa, ova tu je pravi i punokrvni nastavak COIE i ispunjava sve ono šta bi jedan ljubitelj prčkanja po kontinuitetu mogao priželjkivati.

Saznajemo napokon prava objašnjenja u pozadini događaja iz svih uvoda u Krizu (Crisis of Conscience, Villains United, OMAC Project, Day of Vengeance i Rann-Thanagar War), te ponovno susrećemo likove koje smo zadnji put vidjeli u COIE. Johns odlično povezuje Superboy Primea s njegovim budućim pojavljivanjima u Green Lantern serijalu, vidimo na kratko i Barrya Allena unutar Speed Forcea, kao nagovještaj njegovog skorog povratka u Final Crisis (i u Flash: Rebirth nakon toga), itd itd... Baš kao i u COIE, ima tu puno puno glavnih likova, no motiv koji se najviše proteže je sukob generacija i situacija u koju je velika trojka dovedena. Wonder Woman je izgubila kompas i sama priznaje da više ne zna tko je. Batman je zbog prijetnji Brother Eyea emocionalno slomljen, u situaciji u kojoj ga stvarno rijetko viđamo. Oni momenti u kojima priča o tome s Dickom Graysonom su mi među dražim momentima u cijelom stripu. Supermanova uloga u IC je donekle smanjena, stječemo dojam da je sve ovo odjednom postalo previše za njega i da se teško nosi s događajima, pogotovo s osobnim rasulom u kojem mu se nalaze kolege i prijatelji. Vidimo tu i kraj originalnog Golden Age Supermana, tako da treba napomenuti da je trenutak u kojem Kal-L umire baš lijepo odrađen. Međutim, u momentima slabosti starosjedilaca, neki drugi heroji pokazuju trenutke prosvjetljenja, tako da Booster Gold u velikoj mjeri pridonosi u pobjedi nad Brother Eyeom, načevši tu ulogu koju će kasnije odigrati u 52 i vlastitom solo serijalu. Jamie Reyes stasa kao novi Blue Beetle i lik jednostavno pršti simpatičnošću i dobrom atmosferom koja ga okružuje, baš mami da se uhvatim i njegovog solo serijala. Također, Scarab koji Beetleu daje moći po prvi put pokazuje netrpeljivost prema Green Lanternima, nešto šta će kasnije biti istraženo u većoj mjeri.

Bez puno okolišanja, radnja je velika i grandiozna, pravo kako jedan ovakav crossover i zaslužuje. Sve se to na kraju lijepo zaokruži ostavivši u jednu ruku zadovoljavajući kraj, no u drugu ruku i otvorena vrata koja vode u 52, jednu od boljih stvari koju je DC ikada pokušao. Veliki je gušt čitati ovo, pogotovo ukoliko znate prepoznati sve te male detalje vezane uz kontinuitet koje Johns ubacuje svako malo. Dojam koji ova priča ostavlja na taj način postaje još bolji, pravo je gušt tražiti sve te male sitnice dok vam se u glavi vrti "aha! znam na šta je ovdje ciljao!". Uvelike tu pridonosi i crtež Phila Jimeneza koji je stvarno za svaku pohvalu. Kako i sam kaže, jedan od idola mu je George Perez, ilustrator prvotnog COIE (kojeg i ovdje ima u malim količinama), te ne virujem da ima itko kome ne bi odgovarao.

A sada na 52!

---

NABAVKA NA PAPIRU:
Pod obavezno DA.

[Paka01]

MIRACLEMAN by ALAN MOORE



Priča: Alan Moore - 9,5/10
Crtež: Garry Leach, Alan Davis, Rick Veitch, John Totleben - 10/10
OCJENA: 97,5%

Prošlo je nekih 6-7 godina otkad sam prvi put pročitao Miraclemana na skenovima. Ove godine sam se odlučio ponoviti cijelu priču, no na papiru. Nova Marvelova izdanja su odlična, krasi ih novi kolor koji je zapravo stvarno odličan (iako mi je za mrvicu ipak draži stari), te su puna popratnih sadržaja. Kroz tri hardcovera (A Dream of Flying, The Red King Syndrome i Olympus) Moore priča fascinantnu priču o svijetu kakav bi zapravo bio ukoliko bi se pojavili "nadljudi", jer ovdje ih je teško nazvati superherojima...

Osnove vjerojatno znate, no da ponovimo brznski. Miracleman je bio britanski strip kojeg je 50ih kreirao autor Mick Anglo, prekopiravši više manje sve elemente lika Captain Marvel (danas znanog kao Shazam). Klasično silver age strip, izlazio je do 1963. godine i onda se ugasio. Tek 1982. godine ga Alan Moore, tek u počecima svoje karijere na superherojima, "redizajnira" na poprilično ekstreman način, nešto slično kao što je učinio i sa Swamp Thing. Kroz ove tri knjige Moore nam priča slojevitu i kompleksnu priču u kojoj cijeli svijet Miraclemana i njegovo silver age razdoblje izvrće iznutra vanka, te ga postavlja u naš realni, stvarni svijet Londona i Velike Britanije 80ih godina. Teško je išta puno pisati bez da se otkriju spoileri, a ne želim ikome tko nije čitao ovo remek-djelo upropastiti prvi dojam. Kada bi morao opisati cijeli run jednom riječju, bilo bi to: "epski". Zaboravite na one DC i Marvel tučnjave u kojima izgleda kao da nema žrtava, koje nakon ovoga djeluju jednostavno smiješno. Ovdje ginu milijuni i to bez ikakve cenzure i ublažavanja. Crtež je eksplicitan, surov i ništa ne sakriva. Kada je brutalan, brutalan je do samih granica (pa i možda preko njih), a kad je lijep i smiren, djeluje kao pravo umjetničko djelo, posebno treća knjiga koju ilustrira John Totleben.

Iako možda nema stranica kao neki veliki superherojski epovi, Mooreov Miracleman je nevjerojatno gusto/koncentrirano djelo koje ama baš svakim kadrom pridonosi narativu. Kako priča napreduje i dijalozi su sve kompleksniji, poetičniji i na momente teže razumljivi, no meni osobno nije smetalo. Jednom kad dođete do dijela priče i shvatite da Miracleman više nema u sebi ništa ljudsko, nije teško prihvatiti i činjenicu da dijalog prati takvu promjenu. Ipak, na momente sam imao osjećaj da Moore ipak koristi takve rečenice više nego što bi trebao i samo zbog toga sam skinuo ovaj komadić s ocjene. Crtež je, kao što sam rekao, jednostavno fenomenalan. Od početnih poglavlja koja crta Garry Leach, pa preko sredine gdje su zaduženi uvijek odlični Alan Davis i Rick Veitch, pa sve do maestralne treće knjige gdje John Totleben crta bolje nego igdje drugo. Jednostavno prelijepo.

Najradije bi se raspisao o svim malim i sitnim detaljima koji su mi se svidili u priči, ali jednostavno ne želim spoilati ako netko nije čitao... Po meni je ovo jedno od Mooreovih najboljih djela (od onih koja sam čitao, naravno) i preporučio bi ga apsolutno svima.

---

NABAVKA NA PAPIRU:
Bez razmišljanja, DA.

[Paka01]

Rezime 2016. godine

Je da je malo kasno, ali eto... Bolje ikada nego nikada. Gledajući dnevnik pročitanoga na forumu, mogu zaključiti da sam poprilično zadovoljan količinom pročitanoga. Vrlo dobrih 144 unosa u dnevnik govore da je puno toga pročitano, posebno uzimajući u obzir i posao i raznorazne druge obaveze i događaje koji su me uvatili tokom cijele godine. Bilo je tu svega i svačega, neki stripovi su ispunili očekivanja, neki nisu, neki su ih debelo prešišali...

Ovako gledano, stvari koje su mi ostavile najbolji dojam su zadnje dvije Fibrine knjige Sandmana (plus Overture) koji mi je vrlo brzo prerastao u jednu od boljih stvari šta sam čitao. Uz Sandmana bi svakako nadodao i prvih 18 trejdova Fablesa kao nešto što me skroz očaralo. Dva sasvim drugačija pristupa bajkama i mitovima, svaki odličan na svoj način. U svijetu "prizemnijih" stripova me poprilično oduševio Bendisov Daredevil sa svojim vrhunskim miksom superherojštine, noira i sudske drame, preporuka svakome. Također, među prizemnije stripove bi ubrojao i baš baš dobar Gotham Central za koji samo mogu reći da mi je žao što nije potrajao duže ili dobio konkretan kraj.
Međutim, među najvećim (pozitivnim) iznenađenjima je svakako Preacher, strip od kojeg sam više manje imao neka neodređena očekivanja u vidu blasfemije i pljuvanja po svemu i svačemu. Nije da toga nema (čak naprotiv), no ono što me oduševilo u Preacheru je činjenica da je glavna tema tu ipak sloboda, kako fizička tako i mentalna, da je to u stvari strip ceste u koji je tako lako ući, no teško ga je zaboraviti nakon toga.
Od kraćih serijala ili jednotomnih stripova bi svakako izdvojio monumentalni From Hell koji je tako kompleksan da imam osjećaj da zapravo pola toga nisam ni pohvatao, te zbog toga jednostavno traži novo čitanje. Nekome bi možda smetalo, no mene to itekako veseli. Od superheroja, odličan mi je bio Superman: For All Seasons, s kojim sam itekako zadovoljan. Lijepa i topla humana priča. Ne bi bilo fer ni preskočiti The Omega Men i Vision Toma Kinga, jedna od najvećih i najprijatnijih iznenađenja godine.

Bilo je i naslova koji nisu ostavili dojam genijalnosti, no idalje su stvarno dobri. Jedan od njih je svakako Lokot i Ključ koji bi bio perfektan da mu kraj nije toliko sladunjav. Morrisonovi Seven Soldiers of Victory i Azzarellova Wonder Woman također spadaju u ovu kategoriju, uz napomenu da je Azz ovaj put obavio nešto bolji posao. Šteta što WW pati od kraja ubrzanijeg nego što volim, inače bi dojam bio puno bolji. Također, tu je i vrlo dobar DC Universe: Rebirth za svakoga tko voli taj univerzum.

Među stvarima koje nisu baš ispunile očekivanja su Batman: Shaman koji je zapravo vrlo mlak i pomalo dosadan strip i Veitchov run na Swamp Thing koji počinje poprilično nekonzistentno (pogotovo u odnosu na Moorea). S vremenom se popravi, no nedostatak pravog završetka, plus manjkavost u vođenju radnje jednostavno ne mogu parirati Mooreu. Wonder Woman: The Hiketeia koja slovi kao dobar početak Ruckinog runa me ostavila u potpunosti ravnodušnim bez ikakve želje za daljnjim čitanjem i istraživanjem Ruckinog rada na ovom naslovu. Gaimanova The Black Orchid također pokazuje da nije sve što je na internetu cijenjeno u stvari toliko dobro i mišljenja sam da McKean nije ovo crtao, da bi se teško tko prisjetio pročitanoga. Što se Fibri tiče, nažalost ni Fulu ni Brodeckov Izvještaj nisu opravdali poprilično visoka očekivanja koja sam imao. Čak mi je više žao zbog Fulu jer preview sam pročitao čak 5-6 puta u zadnjih par godina, no eto, ispalo je na kraju da to i je najbolji dio stripa. Od Starlighta nisam očekivao puno, niti sam puno dobio. Okej za jedno čitanje, ali ni slučajno za davanje nekih velikih novaca

Od ponovnih čitanja svakako treba spomenuti kompletno ponovno rješene Morrisonovog Batmana i Johnsovog Green Lanterna. Dok Batman jednostavno nema neku grešku koju bi mogao istaknuti (idalje među samim vrhovima superherojštine), ponovnim sam čitanjem Johnsovog Lanterna shvatio kako nakon Blackest Nighta / Brightest Daya jednostavno dolazi do zasićenja i smanjena u kvaliteti. Ti nedostaci se najviše očituju u popratnim serijalima na kojima rade drugi autori. Čak je i zadnjih nekoliko Johnsovih poglavlja poprilično mlako, no s obzirom da se radi o itekako lijepo zaokruženoj cjelini s vrhunskim krajem, treba reći da se ovo ipak isplatilo ponovnog čitanja. Od kraćih stvari se tu ponovno našao meni stvarno drag Robinsonov Golden Age, ali i fenomenalni Cookeov New Frontier koji je svakim čitanjem sve bolji i bolji. Drago mi je ponovno bilo pročitati i Busiekov Aquaman: Sword of Atlantis, te ostaje samo žal što se autor nije dulje zadržao na naslovu.

...bilo je tu još naslova naravno, no ipak mi se ne da ama baš svaki analizirati Sve u svemu, zadovoljan sam i već mi je žao što sam u ovoj tekućoj godini itekako opao što se tiče količine pročitanoga. Ipak, biti će i tu super stvari, samo treba uhvatiti vremena sve to zapisati

[bomber]

 [sign-good] [juznapruga2]

[Pjerooo]

I dalje čekam nastavak recenzije JSA serijala 

[Paka01]

I dalje čekam nastavak recenzije JSA serijala 

Da, nažalost sam to dosta zapostavio... Pročitao cijeli serijal, no nekako nisam imao volje pisati recenzije posebno za svaku priču. Baš listam malo trejdove, bilo je tu dosta materijala za pisati. Treći trejd (gdje sam stao s recenzijama), The Return of Hawkman mi je jedan od boljih u cijelom serijalu. Vjerojatno si upoznat s dosta kompliciranom poviješću Hawkmana i komplikacijama koje je DC napravio s mini-serijalom Hawkworld, tako da se kasnije Hawkman poprilično gubio u raznim alter-egoima, plutajući tamo vamo po kontinuitetu i nitko zapravo nije znao što bi s njim. Johns je tu rješio stvar i odstranio je sve njegove inkarnacije osim ponovno rođenog Cartera Halla s čijim povratkom dobivamo jednog definitivnog Hawkmana. Ono što mi se još sviđa u ovom trejdu je i eksponiranost Jaya Garricka koji je svako toliko u fokusu, prvo u vrlo dobroj priči u kojoj se nakon dugo dugo vremena pojavljuje Edward Clariss, The Rival. Možda je sad malo poznatiji zbog TV serije Flash, no u stripu se zapravo pojavio u zadnjoj Golden Age priči, te ga Johns ovdje vraća u mainstream kontinuitet nakon dobrih 50-60 godina odsustva.

Sljedeći trejd, Fair Play nije tolikog kalibra kao prethodni, te se više manje sastoji od nekoliko priča. Sve su one mahom interesantne, no nisu pretjerano pamtljive. Kao bolju bi izdvojio zadnju, kada JSA gostuje u Gothamu kod Batmana. Poprilično zabavna priča gdje se vidi razlika između principa po kojima rade recimo Alan Scott i Batman. Simpatično, interesantno i kratko. Glavna priča se više bazira na Terrya Sloanea, prvog Mister Terrifica, no kao što rekoh, stvarno ništa pretjerano uzbudljivo.

U sljedećem trejdu, Stealing Thunder dobivamo origin novog Crimson Avengera, takoreći reboot još jednog zaboravljenog istoimenog Golden Age heroja. Lijepo je to izvedeno i šteta što se kasniji pisci više nisu bavili ovim likom. Također, ovdje Black Canary napušta JSA, što mi je baš bilo žao vidjeti s obzirom da je Johns odlično piše i vrlo lako čini od nje baš zanimljivog lika. Naravno, nije to bilo neočekivano s obzirom da je upravo negdje u ovo vrijeme Kevin Smith vratio Olivera Queena u život, tako da je Canary otišla nazad u taj serijal. Glavna priča je pomalo Matrix šema, pratimo Sanda koji se budi u distopijskoj budućnosti u kojoj je zbog Ultra Humanitea sve pošlo naopako. Iako zvuči poprilično klišejizirano (šta u stvari i je), priča je zapravo skroz zabavna i lijepo funkcionira. Nisam neki veliki ljubitelj revizija timelinea, no ajde, imam osjećaj da Johns ovdje i nije imao u planu biti previše ozbiljan.

Savage Times kreće s jednobrojnom pričom u kojoj je naglasak na Power Girl. Simpatična priča, no ništa pretjerano bitno ni pamtljivo, iako je lijepo i nju vidjeti u prvom planu. Međutim, ono što je dosta bolje je kasnija priča u prošlosti, točnije u vrijeme Khufuovog Egipta gdje se dio naših junaka nalazi. Vrijedi za napomenuti da je JSA tada bila razvučena na dva fronta od koji se jedan borio protiv Mordrua (priča koja se povlači još od prvog broja), dok s druge strane probleme stvara Black Adam. Ne mogu nastaviti dalje, a da ne kažem koliko mi je Black Adam drag lik. Johns je napravio čudo s njim, napravivši od jednog klasičnog negativca pravog pravcatog trodimenzionalnog lika s pravim moralnim dilemama s kojima se stvarno možemo poistovjetiti. Da, idalje je to ubojiti manijak kakav je bio i do tada, no nekim svojim stavovima i djelima gura granicu one poznate superherojske naivnosti, te na taj način biva granica između bajkovitog svjeta superheroja i drugih, realnijih svjetova. Njegova odiseja od zločinca, preko člana JSA, izdaje, rata, svega i svačega ostaloga, mislim da je to jedna od boljih karakteristika cijelog serijala.

Malo kasnije ću i ostatak trejdova

[Pjerooo]

Malo kasnije ću i ostatak trejdova

Bez brige, biću tu da te podsetim

Kanim se da počnem JSA u neko skorije vreme, a prija mi da pročitam tvoje recenzije i izgradim hajp. Trenutno ljuštim Propovednika, pa razmišljam šta da uzmem sledeće.

[Paka01]

Meni je JSA baš drag serijal Nema tu neku dubinu i epičnost ko recimo istovremeni Morrisonov JLA, već je sastavljen na skroz drugačiji način. Dok Morrison predstavlja JLA kao gotovo nedodirljive bogove na Zemlji, Johnsovi heroji iz JSA su više kao obitelj čija je glavna misija zapravo prenošenje ostavštine na mlađe naraštaje. Meni osobno takav način vođenja priče sasvim odgovara, humaniji je i prizemniji. Nisu priče u ovom serijalu nešto što će se pamtiti godinama, no jednostavno ih je gušt čitati. Pitka i zabavna superherojština, unatoč par slabijih momenata (Darkness Calls, Fair Play). Nemoj imati baš velika očekivanja (pogotovo nakon čitanja Preachera) i mislim da će ti lijepo leći.

[Lord Vader89]

Da, nažalost sam to dosta zapostavio... Pročitao cijeli serijal, no nekako nisam imao volje pisati recenzije posebno za svaku priču. Baš listam malo trejdove, bilo je tu dosta materijala za pisati. Treći trejd (gdje sam stao s recenzijama), The Return of Hawkman mi je jedan od boljih u cijelom serijalu. Vjerojatno si upoznat s dosta kompliciranom poviješću Hawkmana i komplikacijama koje je DC napravio s mini-serijalom Hawkworld, tako da se kasnije Hawkman poprilično gubio u raznim alter-egoima, plutajući tamo vamo po kontinuitetu i nitko zapravo nije znao što bi s njim. Johns je tu rješio stvar i odstranio je sve njegove inkarnacije osim ponovno rođenog Cartera Halla s čijim povratkom dobivamo jednog definitivnog Hawkmana. Ono što mi se još sviđa u ovom trejdu je i eksponiranost Jaya Garricka koji je svako toliko u fokusu, prvo u vrlo dobroj priči u kojoj se nakon dugo dugo vremena pojavljuje Edward Clariss, The Rival. Možda je sad malo poznatiji zbog TV serije Flash, no u stripu se zapravo pojavio u zadnjoj Golden Age priči, te ga Johns ovdje vraća u mainstream kontinuitet nakon dobrih 50-60 godina odsustva.

tesko meni
gledam ovaj pasus, i registrujem "Hickman"
a kad ono "Hawkman"
vreme za lecenje uskoro

[Pjerooo]

Nemoj imati baš velika očekivanja (pogotovo nakon čitanja Preachera) i mislim da će ti lijepo leći.

Bez brige, nije me Preacher oborio s nogu. Zabavan je i sasvim dobar, ali ni blizu nečemu što bih nazvao remek-delom. Sad sam na pola serijala, videćemo dalje.

[Paka01]

BLACK HAMMER: Secret Origins



Priča: Jeff Lemire - 7/10
Crtež:  Dean Ormston - 7,5/10
OCJENA: 72,5%

Dark Horse i superheroji? Rekoh sebi, ajde da vidimo i to.
Jeff Lemire je scenarist, pa sam i prije čitanja kontao da bi u najmanju ruku moglo biti dobro, ali tko to zna, možda i iznenadi. Ukratko, Black Hammer nam ne nudi ništa novo niti originalno, sve su to likovi koji su već otprije ustoličeni kod Marvela ili DCa, samo pod drugim (i nama poznatijim) imenima. Imamo tako tu ekvivalente Thora, Captain Marvel (DC varijantu), Supermana, ajmo reći čak i Adama Strangea, itd itd... Svi ti glavni likovi su nekada davno bili najveći heroji na planeti, no jedan nemili događaj ih je zauvijek promijenio i nestali su. Kakav događaj? Neću ništa spoilati Štimung u kojem nalazimo naše likove odiše duhom malih gradića američkog juga, barem na prvi pogled. Međutim, vrlo brzo saznajemo da je istina donekle drugačija.

Po nekom mom osobnom mišljenju, rekao bi da je ovo ipak više SF strip nego klasična superherojština, što slobodno shvatite kao plus. Taj SF je donekle naivne pulpy prirode, no sasvim lijepo funkcionira i Lemire se vrlo dobro snalazi u ovim vodama. Prvi trejd, odnosno prvih šest brojeva koje obuhvaća zapravo funkcioniraju kao sami uvod u radnju i služe za upoznavanje s likovima (kako se i vidi iz naslova), tako da ćemo na pravi zaplet morati pričekati nešto friškije brojeve. Tu i tamo nam Lemire baca mrvice neke šire radnje kako bi nam zapalio maštu, no odgovori se barem za sada ne naziru. Nema problema naravno, likove sam upoznali, radnja me zaintrigirala, veseli me daljnje čitanje. Kao najveći plus bi ipak istaknuo stvarno dobru atmosferu koja odiše "čudnim", da se tako izrazim. Iskreno se nadam da se serijal neće previše odužiti i razvodniti, kako to obično biva.

Bacite oko na Black Hammer, jer iako ne donosi ništa novo i vanserijski, ipak sasvim dobro funkcionira kao nešto svježe za ubiti popodne.

---

NABAVKA NA PAPIRU:
Vidjeti ćemo kako će se serijal nastaviti odvijati, za sada ova kategorija ipak može pričekati.

[Paka01]

KINSKI



Priča: Gabriel Hardman - 6/10
Crtež:  Gabriel Hardman - 7/10
OCJENA: 65%

Nekako sam igrom slučaja naišao na ovaj strip, premisa mi se činila interesantna i kontam ajde, da vidimo o čemu se tu radi.
Kinski je priča o Joeu, tipu koji slučajno nabasa na odbjeglog psa. Ne znajući ni odakle je pas došao ni čiji je, odluči ga zadržati i nazove ga Kinski. Twist u priči se sastoji od toga da Joe postaje psihotičan po pitanju zadržavanja Kinskoga, pogotovo kada sazna da je ovaj zapravo u vlasništvu jedne lokalne familije od koje je slučajno pobjegao. Spletom okolnosti Joe otima Kinskoga i upliće se u svakave probleme koji ga koštaju posla, prijatelja, a možda i zdravog razuma.

Priča je sama po sebi intrigantna, no skoro pa nikakva karakterizacija likova ga ne čini toliko zanimljivim za čitanje. Moram napomenuti da se ne sjećam kada mi je zadnji put neki glavni lik stripa bio toliko odbojan kao Joe. Problematične situacije u koje se Joe uvaljuje zbog svoje gotovo manične opsesije psom se nizaju jedna za drugom, no nisu mi bile zamorne. Strip se vrlo brzo čita, nema tu puno nekoga mudrovanja. Crtež je crno bijeli i nije loš, no kroz cijeli strip nema nijednog kadra u kojem baš zasja.

Kad se sve skupa zbroji, strip nije loš, no daleko je to od nečega što bi ponovno čitao, kamoli dao novce za njega.

---

NABAVKA NA PAPIRU:
NE

[Imrahil]

MIRACLEMAN by ALAN MOORE

Super tekst, sad mi se čita. Aj DW, brže malo

Inače, isto mišljenje za Black Hammer. Čekam da vidim kako će se odvijati pa da prelomim oko nabavke [grin2]

[Paka01]

Recenzija na stripovi.com:
http://www.stripovi.com/recenzije/superman-su-tpb-3-supermanova-smrt/2016/