Crisis on infinite reviews - by Paka01

[Snake Plissken]

Iako smatram da je Under the Hood sjajan strip, i da je verovatno jedan od najpopularnijih trenutno, u potpunosti se slažem sa ovim!

E i meni je Under The Red Hood genijalan i nekako mi je on sam dovoljan za uskrsnuce Dzejsonovo (iako je samo uskrsnuce bolje objasnjeno u ekranizaciji), iako je svako njegovo kasnije pojavljivanje realno bilo beskorisno.

[Paka01]

SUPERMAN: Son of Superman



Priča: Peter J. Tomasi - 6,5/10
Crtež: Patrick Gleason - 7,5/10
OCJENA: 70%

Jedno od većih iznenađenja cijelog Rebirtha mi je bilo to koliko mi se zapravo Superman svidio. Znao sam otprije da su Tomasi i Gleason uigran tim, ali od ovog naslova nisam očekivao nešto previše. Trebao sam ipak pretpostaviti da bi moglo biti dobro još od onoga momenta kada se Dan Jurgens ponovno ukazao i sa onom Convergence: Lois & Clark mini serijom doveo nazad pred-Flashpoint verzije Supermana, Lois Lane i njihovog sina. Od tada pa nadalje, Superman ponovno postaje veoma zabavan naslov i šta je najbitnije, likovi se ponašaju točno onako kako bismo očekivali od njih. Vidi se da su to oni isti Superman i Lois Lane koje smo pratili i volili prije Flashpointa.

Jurgensovi (da, znam, često ga spominjem) elementi iz 90ih godina prošlog stoljeća, odnosno vremena kada je on radio na Superman naslovima, se itekako vide i osjete, kako u samom načinu pripovijedanja, tako i u cjelokupnom štimungu i likovima. Glavni negativac cijele priče je Eradicator koji je došao asimilirati posljednje Kryptonce, Supermana i njegovog sina Jona Kenta. Superman se odupire, cijela obitelj se bori protiv tiranina, čak je i Krypto tu sve šta nam treba za vrhunsku zabavu! Tomasi čak dovodi i neke sporedne likove kojih već godinama nije bilo u stripovima, poput Bibbe Bibbowskog, znati će oni koji su čitali Supermana u pričama kada umire i vraća se nazad skupa sa četvoricom lažnjaka. Priča je za mozak na pašu, ništa šta ćete pamtiti neko dulje vrime, ali ej, zabavno je! Nešto šta se nije baš moglo reći za Supermanove stripove u zadnje vrime. Kratka pojavljivanja Batmana i Wonder Woman također lijepo pridonose sveukupnoj povezanosti sa širim DC univerzumom, dok je sama dinamika Clarka i Jona poprilično prirodna i fluidna, nešto šta mi je falilo kod Tomasijevih Brucea (Batmana) i Damiena (Robina) gdje nisam imao taj osjećaj tečnosti i prirodnosti. Clark je odlično karakteriziran, na momente je obični brižni otac i muž sa svim manama koje idu uz to, ali kada treba, veći je od života. Da se razumijemo, ima tu Tomasi poprilično mana, pogotovo mi se čini da nekad ne zna stati na balun i primiriti malo situaciju, tako da se ne mogu oteti dojmu da je ovo sve možda moglo biti broj-dva kraće. Par brojeva pred kraj priče se nažalost sastoji od same rastegnute tučnjave s totalno nepotrebnim "čiji-je-veći" dijalozima između Supermana i Eradicatora. Vjerojatno prokletstvo pisanja za trejdove, ali šta je tu je. Ostavlja pomalo gorak okus u ustima i dosta zamara čitatelja, ali na kraju opet ostajemo s vrlo zabavnom pričom koja nam mami osmijeh i tjera nas da pročitamo slijedeće brojeve.

Gleasonov crtež je standardno stvarno dobar, ono njegovo standardno malo kockastiji s puno crne boje, no nekad se ne mogu oteti dojmu da mu likovi izgledaju kao lutke, a ne stvarna ljudska bića i to mi je daleko najveći minus. Ipak, rijetko on promašuje i mislim da mu se ne može naći neka velika mana. Ima svoj prepoznatljivi stil koji će nekome odgovarati manje, a nekome više. Meni je tu negdi po sredini, ali nikad mi ga nije mrsko vidjeti.

Ukratko, preporučam da pročitate. Nije za papir (bar po mom mišljenju), ali odlično je za ubiti nešto vremena i pobjeći od ovog ružnog kišnog vremena.

---

NABAVKA NA PAPIRU:
Okej za ubiti vrijeme, ali nije potrebno da stoji na polici. Znači NE.

[Paka01]

THE FLASH: Lightning Strikes Twice



Priča: Joshua Williamson - 6/10
Crtež: Carmine Di Giandomenico - 5,5/10
OCJENA: 57,5%

Čini se da su očekivanja od novog The Flash naslova bila prevelik zalogaj za (meni do sada nepoznatog) novog autora Joshuu Williamsona i čini mi se da se nije najbolje snašao u cijeloj toj pompi. Počevši s "The Flash: Rebirth" specijalcom već smo vidjeli da se žestoko oslanja na istoimeni Johnsov serijal od prije 6-7 godina, no kontao sam ajde, tek mu je prvi broj, a i ne služi kao loš uvod u novi run.

Prava priča je započela zapravo i neloše. Barry Allen ima novog partnera u policiji, Augusta, a ubrzo dolazi do oluje koja daje moći slične Flashovima dobrom dijelu populacije Central Cityja, tako da gradom juri veliki broj speedstera. Jedan od pogođenih je i August koji ubrzo navlači kostim i postaje Barryjev nazovimo to sidekick. U međuvremenu Wally West (novi Wally, crni) otkriva i svoje nove brzinske moći . Imamo tu i Iris West koja istražuje priču o The Black Hole, organizaciji za koju smatra da je krivac za oluju koja je pogodila Central City. Povrh svega, pojavljuje se i novi negativac, Godspeed koji ubija nove speedstere i krade im brzinu Već nakon par brojeva uviđamo problem Williamsovog pisanja, a to je pretjerana igra na sigurno. Što brojevi dalje odmiču, to smo sve sigurniji da će na kraju ispasti da je August zapravo Godspeed, tako da na kraju kad se to i otkrije nisam bio niti malo iznenađen. Također, odnos Barryja i Augusta nije istražen detaljnije, tako da ga nisam doživljavao kao nekog dobrog prijatelja, već kao potrošnog lika koji će poslužiti svrsi u ovoj priči i to je to. Wally također nije nešto bajno iskorišten, a ima potencijala, nego je ubačen tu i tamo čisto da ne zaboravimo da uopće postoji. Iris, hm, u onih par scena u kojima se pojavljuje odradi svoje i nažalost to je to, kao da autor nije znao što bi radio s njom.

Kraj same priče je poprilično mlak i očekivan, nema nikakvih iznenađenja zbog kojih bi mogao reći da bi se nekada vratio ovom naslovu i pročitao ga ponovno. Crtež je isto problematičan, tako da mi se čini da je stil kojim Di Giandomenico crta zapravo više neka nedorađena skica nego finalni proizvod. Kolor i grafička obrada također pridonose tome, tako da mi se čini da nekad ima nepotrebno previše munja koje konstantno letaju oko likova dok trče.

Sve u svemu, nije ovo loš strip, ali ne nudi ništa više od trenutne zabave i brzog zaborava nakon čitanja, bez da čitatelja vuče nazad ili da uopće razmišlja o njemu nakon što pročita zadnju stranicu. Bilo je tu dobrog potencijala, ali nažalost nije ispunjen. Također, uzeti ću momenat i reći da mi je stvarno pun kufer ovih konstantno novih negativaca koji su zapravo speedsteri, jer čini mi se da nekad autori ne znaju napraviti dobru The Flash priču bez da ubace nekog još bržeg i još opakijeg speedstera koji je brži od Barryja i to je više manje to. Nakon nekog vremena se čini da se radi o najobičnijem recikliranju.

---

NABAVKA NA PAPIRU:
Ma kakvi, NE uzimajte.

[bomber]

 [sign-agree]

Postavi recenziju i na The Flash temi.

[Paka01]

Može

[Paka01]

SANDMAN: Overture



Priča: Neil Gaiman - 8/10
Crtež: J.H. Williams III - 8,5/10
OCJENA: 82,5%

Kada se pojavila vijest da će se Neil Gaiman vratiti Sandmanu u vidu šestodijelne mini-serije, bio sam sretan ko malo dijete. To što se zapravo radilo o prequelu, a ne nastavku matičnog serijala mi nije bilo previše bitno jer sam bio itekako uvjeren da Gaiman neće razočarati. Sandman je njegovo kapitalno djelo, nešto s čime će se uspoređivati sve drugo što napiše i upravo zbog toga sam očekivao u najmanju ruku odličnu priču. Još kada je kao crtač bio potvrđen i J.H. Williams III, oduševljenju nije bilo kraja. Namjerno sam apsinirao od mjesečnog praćenja priče iz broja u broj, te sam napokon dočekao da sve to skupa izađe u prekrasnom hardcover izdanju.

Spoileri počinju tu.

Prekjučer sam krenuo na čitanje, sinoć sam završio. Kao što sam i očekivao, Gaiman nije razočarao, priča koju nam u Uvertiri nudi je naprosto čarobna, baš kako i treba biti. Ako netko možda nije upućen, u Uvertiri saznajemo zbog čega je San na početku prve knjige redovnog serijala bio toliko umoran i iscrpljen da je dopustio da bude uhvaćen u zamku iz koje nije izašao 70 godina. Gaiman je to objašnjenje napravio na jedan stvarno lijep način, tako da nam ovaj mini-serijal nudi dosta toga na šta smo navikli i u matičnom serijalu. Pojavljuju se tu svi nam veoma dragi likovi poput Luciena, Mervyna i Korinćanina, te ih je lijepo vidjeti makar i u malim ulogama. Gavrana Matthewa naravno nema, treba proći još mnogo vremena od Uvertire pa do trenutka kada će se Matt Cable zapravo uopće roditi, a zatim još i godina i godina dok ga Rick Veitch ne ubije na stranicama Swamp Thinga. Gaiman također na par mjesta ubacuje i Daniela, tako da dobivamo i mrvicu uvida u svijet Snivanja nakon završetka matičnog serijala. Stvarno lijep detalj koji mi se poprilično svidio. Što se same radnje tiče, Morfej se uz pomoć misteriozne mačke koja je zapravo dio njega (je li uistinu?) i jedne neobične curice bori protiv uništenja svemira od strane poludjele zvijezde. Intrigantna premisa, ali funkcionira. Neću spoilati kraj, no kroz zadnjih nekoliko stranica Gaiman nas podsjeća da ni Morfej nije neuništiv i svemoćan koliko bi nam se nekada tokom čitanja moglo učiniti.
Jedna od dražih stvari s kojima se susrećemo su otac i majka Vječnih. Naravno, znamo da se Vječni međusobno oslovljavaju s "brate" ili "sestro" (ili "brate-sestro" u slučaju jednog/jedne od njih ), no moram biti iskren da mi nikada nije palo na pamet da bi zapravo mogli imati prave oca i majku. Gaimanova izvedba je naprosto genijalna, otac je Vrijeme, majka je Noć, dva pojma koja su, ako se ovako malo poetično zamislimo, i jesu prve dvije stvari koje imamo u Svemiru. Tako jednostavno, a tako dobro osmišljeno. I Vrijeme i Noć su mi odmah nakon prvog pojavljivanja prirasli srcu, te mi je žao što je ovo vjerojatno jedino od njih što ćemo vidjeti. Još jedan koncept koji je Gaiman uveo u Uvertiri i koji me je strašno zaintrigirao je The First Circle. Ukratko, ako se sjetite svih situacija u kojima bi Morfej rekao da nešto mora ili pak ne može napraviti zato što postoje "pravila" kojih se Vječni moraju pridržavati, e pa The First Circle je skup bića koji su nakon nastanka svemira postavili ta pravila. U Uvertiri se susrećemo samo s jednim članom te skupine, bez nekih velikih objašnjenja u širinu, no mogućnosti su beskrajne. Kako se priča približava kraju, tako i napokon saznajemo kako je konkretno došlo do događaja u prvoj knjizi redovne serije. Sve u svemu, odlična priča, no kad se sve skupa pogleda, ne mogu a da ne usporedim Uvertiru s redovnim serijalom. S obzirom da je (meni osobno) redovni ipak nešto najbolje šta strip može ponuditi, Uvertira lijepo prati njegove korake, ali osjeti se da to nije na istoj razini. Fali tu ono nešto kako bi stalo uz bok s onih 75 brojeva, no to nešto fali. Ne znam točno što, ali fali tu mesa i sočnosti kako bi mogli stati jedno uz drugo.

Šta se crteža tiče, Williams je genijalan, naprosto genijalan. Svi koji su ikada čitali neki strip u kojem je on crtač znati će na šta mislim. Neobični kadrovi, česte izmjene stilova, sve to izgleda prekrasno u toj mjeri da je zapravo teško povjerovati da je samo jedan čovjek odgovoran za crtež. Zašto onda 8,5 ocjena, a ne 10? Pa, u slučaju Uvertire čini mi se da se Williams malo ipak previše trudio, ako je to ikako moguće. Uzmite bilo koju stranicu, nasumično izabranu i dobro je pogledajte. Zaista, izgleda stvarno fantastično, puno detalja i imate osjećaj da možete u nju gledati satima i uvijek otkriti nešto novo. No sada sastavite cijeli strip od takvih stranica i nakon nekog vremena oči vam se zasite svih tih detalja. Nekad zbog cijele te detaljnosti se gubi dinamika čitanja i na momente morate pauzirati, previše zasićeni informacijama. Kao da pokušavate enciklopediju naučiti napamet. Ipak, Williams je Williams i čak i kad pretjera, fantastičan je, ne sumnjam da će se većini i ovakav svidjeti bez ikakve mane, no meni je na momente bilo ipak previše. Držim da je idalje njegov najbolji rad na Batwoman kada je radio sa Gregom Ruckom. Šta se Uvertire tiče, stvarno su mi odlični dijelovi u kojima se pojavljuje otac Vrijeme, izgledaju kao da su ispali s nekog acid trip koncertnog rock postera iz 60ih.

Kraj spoilera.

Šta se samog izdanja tiče, ono obiluje stvarno interesantnim popratnim sadržajima, od raznoraznih skica i ideja, pa do intervjua s kompletnim timom koji je radio na stripu. Posebno bi tu izdvojio intervjue s Daveom Stewartom, koloristom, i naravno Toddom Kleinom. Mislim da Kleina ne treba posebno predstavljati, dovoljno je reći da Sandman ne bi bio to što je da njega nije bilo, a stvarno rijetko imamo priliku čuti što ljudi koji rade na pozicijama Stewarta i Kleina imaju za reći o svom poslu. Isplati se uzeti, i zbog priče i zbog crteža i zbog dodataka. Deluxe hardcover izdanje je odlično i svima bi preporučio da ga uzmu i pročitaju. Mislim stvarno da nećete pogriješiti.

---

NABAVKA NA PAPIRU:
DA, nema ništa lijepše nego povratak u svijet Sandmana.

[Paka01]

Očekivao sam pokoji komentar na Uvertiru, da budem iskren Vjerojatno nitko nije čitao, svi čekaju Darkwoodovo izdanje.

[Snake Plissken]

Rado, ali alergican sam na Sandmana. Nikad mi nije legao.

[Lord Vader89]

Očekivao sam pokoji komentar na Uvertiru, da budem iskren Vjerojatno nitko nije čitao, svi čekaju Darkwoodovo izdanje.

ja posto sam to pratio u realnom vremenu jos davne 1956. godine (gde ste vi tada bili, hiiiiii), onda sam u skladu s time i natrtljao par utisaka: http://www.darkwoodprodavnica.rs/forum/index.php?topic=20155.msg458397#msg458397

cini mi se da se dobrano slazemo [sign-agree]
(gde je dugme za "slazem se u potpunosti" kad mi najvise treba sad!!!! [banghead3] [angry2] )

[Vladimir]

Očekivao sam pokoji komentar na Uvertiru, da budem iskren Vjerojatno nitko nije čitao, svi čekaju Darkwoodovo izdanje.

potpis na sve sto si napisao (pa mi bilo glupo da ista komentarisem)... uz licnu opasku da mi je ovo najdrazi iako ne najbolji sandman jer je konacno dobio crtez kakav zasluzuje.

slazem se i za supermana; sledeci arc se cini boljim, pa ocekujem recenziju i za njega (strogu ali pravicnu). 

[Paka01]

Baš gledam Vaderu ovaj tvoj osvrt, više manje se slažem Slični su tu zaključci.

Šta se tiče ovog Supermana, Vladimire, čim se nakupi još malo brojeva, uhvatiti ću se i toga.

[Paka01]

BATMAN: Dark Knight, Dark City



Priča: Peter Milligan - 7/10
Crtež: Kieron Dwyer - 7,5/10
OCJENA: 72,5%

Peter Milligan i Batman, kombinacija koja sama od sebe daje do znanja da bi mogli dobiti neku horror priču postavlja ljestvicu očekivanja na malo višu razinu. Drago mi je zaključiti da Dark Knight, Dark City nije razočarao, iako sam (za sada) pročitao samo naslovnu priču od tri nastavka. U ovom trejdu ima još nekih brojeva, no sama Dark Knight, Dark City priča ide u tri broja i zaokružena je cjelina. Interesantno je to što kao glavnog negativca imamo Riddlera, lika s kojim se nisam previše susretao, tako da mi je i to donijelo neku notu svježine.

Poprilično zgusnuta priča pokazuje puni talent Petera Milligana, jer bez sumnje bi neki današnji pisci ovo razvukli na dobrih 5-6 sveski. Kod Milligana nema nekih epskih splash tabli, ogromnih kadrova koji zauzimaju puno prostora. Ne, ovo je klasično koncentrirano pripovijedanje u kojem se prostor ne troši nepotrebno. Priča ima taj nadrealni, gotovo horror štih, začuđujuće ozbiljnog i prijetećeg Riddlera, demone, žrtvovanja, sve šta vam padne na pamet... Riddler Batmana provlači kroz niz naizgled nepovezanih slučajeva i situacija, da bi se sve spojilo u jednu cjelinu s ciljem obuzdavanja prastarog demona. Ono što mi se također sviđa je tretiranje Gothama kao živog entiteta, nešto što pisci s vremena na vrijeme znaju raditi. Milligan tu ideju provodi vrlo interesantno i uvjerljivo. Također, ovdje imamo jednog dosta humanog Batmana gdje se vidi njegova ljudska crta, sav strah i emocije koje idu s time. Unatoč nedostatku napadnih tabli, ima scena koje su za naježiti se i koje ostaju u sjećanju. Batman provodi traheotomiju na bebi, ubija psa nožem... Uh, takve ajmo reći ozbiljnije stvari rijetko viđamo kod mainstream superheroja, tako da ovdje ostavljaju baš jak dojam. Crtež vrlo dobar. Na momente grub, no s ovim old-school kolorom savršeno odgovara ovakvoj priči. Nije sad nešto što bi me totalno izulo iz postola, ali uz ovakav karakter priče odlično funkcionira.

Ukratko, preporučam.
Ukoliko tražite odmak od klasičnih Batmanovih neprijatelja i fali vam nešto drugačije, pročitajte Dark Knight, Dark City. Ako ništa, ne virujem da će vam biti krivo ili ćete misliti da ste potratili vrijeme.

---

NABAVKA NA PAPIRU:
Iako je zabavna, teško mogu zamisliti ponovno čitanje, stoga ipak NE.

[Paka01]

THE FLASH: The Flash by Mark Waid vol. 1



Priča: Mark Waid - 7/10
Crtež: V.A. - 7/10
OCJENA: 70%

Napokon uhvatih vremena da i napišem pokoju rečenicu o ovoj knjizi.

Za početak bi napomenuo kako mi je teško pisati osvrt na ovo kao neku cjelinu jer mi je jednostavno nevjerojatno velika razlika u kvaliteti između priče Born to Run i ostalih priča. Na momente skoro pa nisam moga virovat da je u pitanju isti autor i da su priče pisane u istom vremenskom periodu. No, ajmo po redu.

Knjiga se otvara kolektivnim djelom koje zajednički potpisuju Mark Waid i još nekolicina autora, a priča prati četiri Flasha, te je svaki od njih smješten u odgovarajući vremenski period i piše ga drugi pisac. Tako pratimo Jaya Garricka, Barryja Allena, Wallya Westa i novopridošlog Flasha budućnosti, Johna Foxa (simpatična posveta Johnu Broomeu i Gardneru Foxu) u borbi protiv stoljećima starog zločinca. Nažalost poprilično zaboravljiva priča i ne baš reprezentativan primjer za nove čitatelje koji se možda po prvi puta susreću s Flashom u ovoj knjizi. Sljedeću priču potpisuje samostalno Waid, no također ne dobivamo neko značajnije djelo s obzirom da se radi s crossoverom vezanim uz ne baš dobri DC event imena Armageddon 2001.

Prava poslastica ove knjige je (kako već svi znaju vjerojatno) Born To Run, koja služi kao svojevrsni "year one", odnosno origin Wallya Westa i tu Waid pokazuje da jednostavno kuži lika. Cijela priča je jednostavno topla za čitanje, dijalozi su lijepi, ima akcije, ima te neke naivnosti za koju mislim da je namjerno tu ubačena baš kao hommage silver ageu. Više manje bez nekih velikih zamjerki sam, imamo sve šta nam treba za dobru priču, od Barryja i Wallya, tu je i Iris, tu su i neki Rougesi i na kraju možemo ostati jedino željni još. Završivši ovu priču gotovo sam poželio da su sljedeće priče također smještene u period kada je Wally Kid Flash, no naravno, ništa od toga. Ne čudi stoga što se Born to Run obično spominje kao stvarno dobro mjesto za započeti pratiti avanture Flasha, jer ovo je priča koja i starim čitateljima donosi interesantan pregled i "pogled nazad" na same početke Wallya Westa, dok nove čitatelje savršeno uvodi u taj svijet.

Nažalost, priče koje slijede nakon Born to Run nisu ni blizu na istoj razini. Sljedeći broj je samostalna priča u kojoj gostuje Aquaman i ono, klasična "done in one" avanturica koja nije loša, no ne nudi ništa specijalno. Nakon toga dobivamo i dvodijelnu (ili trodijelnu, zaboravio sam) priču s Abrom Kadabrom kao negativcem, ima tu i putovanja kroz vrijeme, no neka rješenja mi jednostavno nisu baš najbolja i djeluju jeftino. Kao i sve druge ove "lošije" priče, nije ona zapravo loša koliko je jednostavno - ravna. Nit smrdi nit miriše. Za kraj imamo još jedan crossover, ovaj put sa Eclipso: The Darkness Within i ono, ne znam šta bi mogao reći za ovo, a da već nisam rekao za druge priče.

Uglavnom, gledajući kao cjelinu teško je ocijeniti, no odvojeno bi Born to Run dobio nekih 8 - 8,5 dok ove ostale ne bi mogle preko 6 ili 6,5. Jednostavno ništa pamtiljivo u njima nema. Srećom, znam da najbolje stvari tek slijede (iako još ima masu toga za izaći dok ne dođe na red moje omiljeno poglavlje, Terminal Velocity) tako da sigurno ne odustajem i veselim se drugoj knjizi koja tek ima izaći.

---

NABAVKA NA PAPIRU:
Teškom mukom ipak NE. Jednostavno nabavite staro izdanje Born to Run.

[bomber]

Odličan osvrt sa kojim sam saglasan.  [sign-good]

Što se tiče ocena:
Po meni, scenaristički je "Born To Run" 10/10, preostale 3 epizode iz redovnog serijala i specijal 6.5-7/10(dobro napisana, ali suštinski generička superherojština) dok su Annuali 5/10 u najboljem slučaju.

Crtežu bih dao 7.5/10.

[Paka01]

100 BULLETS: Kompletan serijal



Priča: Brian Azzarello- 8/10
Crtež: Eduardo Risso - 10/10
OCJENA: 90%


Volim kriminalističe filmove, pogotovo ako je tema i izvedba napeta i sve je napravljeno kako treba, jer kod ove tematike lako je upasti u zamku neuvjerljive radnje, te na kraju dobiti produkt koji djeluje poprilično jeftino. Srećom po nas, Brian Azzarello uspješno izbjegava (gotovo) sve zamke koje krimi/triler žanr stavlja pred njega.

Virujem da svi odoka znate o čemu se radi u 100 Bullets, no čisto eto da ponovimo još jedanput: tajanstveni Agent Graves prilazi pojedincima koji su pretrpjeli strašnu životnu nepravdu, te im nudi mogućnost da jednom zauvijek srede račune. U aktovci koju im daje se nalaze pištolj, 100 metaka koje je nemoguće pratiti, dokazi o krivcu vezanom za nepravdu, te obećanje da će jednom kada policija dođe do spomenutih metaka sva istraga istog trenutka prestati.  Ukratko, nudi ljudima mogućnost da se nekažnjeno osvete. Kroz nekoliko prvih brojeva upoznajemo razne likove koji koriste ili ne koriste Gravesovu aktovku, no kako priča odmiče pokazuje se prava priroda priče. Imamo tako tajnu organizaciju koje sežu nekoliko stoljeća u prošlost, zatim Minutemene, takoreći sedmoricu (plus vođa) vojnika koji služe kao i interna policija u spomenutoj organizaciji, "najveći zločin u povijesti čovječanstva" i slično. Gorespomenuti Agent Graves je posljednji u nizu vođa Minutemena kojeg je (zajedno s Minutemenima) unazad nekoliko godina organizacija odlučila likvidirati nakon što je odbio obaviti najveći zločin u povijesti čovječanstva. Od tada pa nadalje Graves djeluje iz sjene kako bi ponovno okupio Minutemene. Kako se priča razvija, shvaćamo da su ljudi kojima je Graves pristupio odabrani s razlogom, te da neke od njih povijest itekako veže jedne uz druge.

Ima tu puno malih priča i pričica koje su povezane glavnim narativom i najveći minus priči je taj što se vrlo lako pogubiti, pogotovo u zadnjoj trećini kada Azzarello ne diže nogu s gasa, sve se dešava veoma brzo. Ipak, što je najbitnije, priča nimalo ne gubi na napetosti i neizvjesnosti, tako da se nisam moga odlijepiti od trejdova dok ih ne bi pročitao cijele. Ono što će možda nekima smetati je hrpa detalja i sporednih priča koje Azz nije do kraja objasnio i ostavio je njihovu interpretaciju otvorenu. Među najočitijim primjerima je MacGuffin u obliku jedne stare slike, umjetničkog djela zbog kojeg je puno ljudi u stripu poginulo ili je ubijeno, no nikad zapravo ne saznamo zašto je ta slika toliko bitna da bi toliko ljudi izginulo zbog nje. Meni takav način pričanja priče ne smeta, daje joj neki šmek i nije problem šta neke stvari ostaju otvorene. Sudbine likova su točno onakve kakve bi mogli i očekivati, skoro pa svi likovi u serijalu su zapravo najobičniji gadovi, no svaki je različit od drugoga i svaki ima ono nešto zbog čega nam je usprkos svemu tome prirastao srcu. No Azzarello nam ne da da ih previše zavolimo, te nam svako malo da do znanja o kakvim je tu ljudima riječ.

Kroz svih 100 brojeva Azzarella na crtežu prati Eduardo Risso i jednostavno mu ne mogu ne dati čistu desetku. Uvijek sam bio slab na njegov crtež, a ovdje je apsolutno fenomenalan, od štimunga i atmosfere, prikaza ljudi i nasilja, sve je odlično i bez greške. Ipak, ono gdje Risso briljira su lica na kojima odmah možemo iščitati kakav je tko. Nemoguće je jednog lika zamijeniti za nekog drugog, koliko ih dobro Risso prikazuje. Na ovakvom serijalu se vidi koliko je odlična stvar kada cijelu veliku sagu ilustrira samo jedan autor, te koliko on i Azzarello čine dobar tim.

Za kraj moram napomenuti da mi je odlična ta međusobna povezanost svega i svačega, tako da nije neobično i da objašnjenje nekih stvari i enigma dobijemo tek nakon 20-30 brojeva. Detalji su itekako bitni i zbog toga mislim da bi cijeli serijal mogao odlično funkcionirati i na drugo čitanje. Zasigurno ću ga ponoviti, no treba ostaviti vremena da se slegne, da se dojmovi upiju, a zatim da prođe dovoljno vremena kako bi ga se ponovno zaželio. Jedva čekam.

---

NABAVKA NA PAPIRU:
Itekako DA, pogotovo zato šta mislim da će budućim čitanjem ovaj strip biti još bolji.