Crisis on infinite reviews - by Paka01

[Gil-galad]

bilo na vestima rts-a, onda zamisli kako je proslo u americi

Mislio sam: kako su fanovi - pa i oni drugi čitaoci - reagovali na činjenicu da nije objašnjeno ko je Doomsday. Ali svejedno zanimljiva trivia ovo za RTS.

[Gil-galad]

Recenzija tog trejda je pisana ko neki osvrt na moja razmišljanja u to vrijeme, kad sam prvi put pročitao Death of Superman Sada se stvar nešto promijenila nakon šta sam pročitao kompletnu sagu, te mogu reći da stvari idu sve bolje i bolje šta priča odmiče dalje, tako da je The Return of Superman definitivno najbolji dio sage iako to sve ipak ostaje kako si i rekao Gil-Galad, klasični akcijski superherojski strip i ko takav je stvarno dobar.

Jeste, zaista sve bolji i ima neki svoj šarm, uprkos manjkavostima.

[Karven]

Trenutno sam na pola ovog omnibusa... Trenutak u kome je Superman već mrtav (?) i pojavljuju se oni koji bi da popune njegovo mesto.

Ova priča pomalo vuče na sam početak Simonsonovog Thora - koji mi je, uprkos divnom story arcu s Beta Ray Billom, kasnije bio toliko naporan, da sam ga batalio kad Thor postane žabac... - ali ko je Surtur, to je poznato. Ko je Doomsday - ni reči! S te strane, meni uopšte nije jasno kako je ovo prošlo odmah po objavljivanju...? Možda će kasnije biti objašnjeno, jer postoji samo hint koji možda nije ni to... Ipak, svejedno, meni je ovo vrlo zabavno i vuče me dalje. Ovo je tipična akciona superherojština gde ne bi ni trebalo tražiti neku dubinu i, za promenu, odmara mozak kao dobar Bonelli.

Poreklo Doomsdaya je objašnjeno u Hunter/Prey koji se nastavlja na priču nakon povratka Supermena. Ne znam da li ga ima u tom omnibusu, ja sam ga čitao u Superman/Doomsday Aftermath omnibusu. Inače, veoma komotno Hunter/Prey je najzanimljivija priča od svih sa Doomsdayom koje sam pročitao, a Death and return of Superman je nevidjeno smaranje posle nekog vremena, iako stvari poput Coast cityja imaju veliki značaj za ceo DC.

[Paka01]

BATMAN: Death and the Maidens



Priča: Greg Rucka - 8/10
Crtež: Klaus Janson - 7/10
OCJENA: 75%

Kako nisam u zadnje vrime čitao ništa Batmana, baš sam se zaželio, a ova priča mi je već duže vrime na listi za čitanje, tako da sam se nekidan uvatija ovoga. Ispostavilo se da me priča poprilično povukla, tako da sam je pročitao cijelu odjednom, šta mi se nije već odavno dogodilo.

Iako nisam neki poznavatelj priča u kojima se radnja vrti oko Ra's Al Ghula, neke osnovne stvari s početaka njegovog pojavljivanja sam već ranije pročitao, tako da mi lik nije potpuna nepoznanica. Međutim, ova priča nam daje sasvim novog lika u obliku Nysse Raatko, "druge Ra'sove kćeri (zapravo prve jer je ona starija od Talije, al ajde) koju virujem znate iz serije Arrow ukoliko je pratite. Ono šta je zapravo zanimljivo je to da praktički pratimo dvije odvojene radnje koje se samo u momentima isprepliću, no uza sve to odlično funkcioniraju skupa.

Premisa je jednostavna: Ra's Al Ghul umire jer Bruce Wayne sustavno eliminira sve Lazarus jame u kojima ovaj može produžiti svoj životni vijek. Kako bi se osigurao da Bruce ne uništi zadnju jamu, Ra's mu nudi nešto što ovaj ne može odbiti: bočicu napitka pomoću kojeg Bruce može komunicirati sa svojim mrtvim roditeljima. Iako je i sam Bruce skeptičan po pitanju toga, Ra's mu sasvim realno govori da u svijetu u kojem su Lazarus jame stvarnost, zašto i komunikacija s preminulima ne bi bila moguća? I tako počinje priča... Na scenu se penje i Nyssa, Ra'sova kćer stara već dobrih nekoliko stoljeća koja ima u planu osvetiti se ocu za sve kroz što je prošla prije toga. Način? Preko Talije Al Ghul, svoje polusestre. Od tog momenta paralelno pratimo priču u kojoj Nyssa sustavno ispire mozak Taliji prvo otmicom, a zatim je konstantno ubijajući i potom je bacajući u Lazarus jamu kako bi je oživjela i tako nebrojno puta, te priču u kojoj Bruce poklekne i popije napitak koji mu je Ra's dao te ima viziju razgovora sa svojim roditeljima.

Šta se mene tiče, obje priče su poprilično intrigantne, no ova sa Bruceom je poprilično jaka zato šta u cijelom stripu zapravo uopće nije toliko izražen Batman koliko je baš Bruce, što je zapravo kad pogledate rijetkost u Batman stripovima. Tu također vidimo interesantan način razvoja događaja, do te mjere da Thomas Wayne zapravo niti malo nije sretan putem koji je Bruce odabrao nakon njihove pogibije. Razgovor između Brucea i njegovih majke i oca je odlično napravljen, uvjerljiv je apsolutno vrhunski funkcionira. S druge strane, Nyssini motivi zbog kojih se želi osvetiti Ra'su su također stvarno dobro osmišljeni, baš kao i sama karakterizacija Nysse. Čitajući je i proživljavajući njenu priču, više puta bi se iznenadio kad bi se sjetio da se ona tek prvi puta pojavila u ovom stripu. Nekako bi uvijek imao osjećaj da se radi o dosta starijem liku i da je ovo još jedna od njenih priča, toliko je dobro i slojevito napravljena. Svi znamo da je Greg Rucka dobar pisac, tako da ni ovdje nije razočarao i iako su priče na momente dosta odvojene jedna od druge, stvarno se lijepo nadopunjuju tako da na kraju tvore jednu baš dobru i smislenu cjelinu. Jedina zamjerka je šta mi se čini da se sve to moglo i mrvicu skratiti, no nije nužno.
Klaus Janson za olovkom vrlo dobar, no na momente su mu proporcije likova poprilično konfuzne i dosta ekstremne. Nekome se možda sviđa, no meni nije baš sjelo iako to nije sad neki ogromni minus. Nešto eksperimentalniji crtež nego što smo navikli u mainstream stripovima, ali sjajno dočarava tu noćnu gradsku (a pred kraj i pustinjsku) atmosferu. Kolor mi se nije svidio, te na momente imam osjećaj ko da su likovi umotani u plastiku, tako da mislim da bi s boljim kolorom i crtež više došao do izražaja.

Sve u svemu, preporučam da ovo pročitate, pogotovo ako vas zanima neka priča gdje nije stavljen toliki naglasak na Batmana, a veći na Brucea Waynea. Znate i sami da takvih priča stvarno nema puno, tako da mislim da se nećete razočarati ukoliko želite nešto drugačije. Još kada u sve to dodamo i jednog od vječnih Batmanovih neprijatelja, mislim da nitko neće ostati ravnodušan.

---

NABAVKA NA PAPIRU:
Za papir ipak NE.

[Paka01]

PREACHER: Kompletan serijal



Priča: Garth Ennis - 9/10
Crtež: Steve Dillon - 9/10
OCJENA: 90%

Sinoć sam završio odiseju zvanu Preacher.

Devet trejdova koji čine kompletan serijal sam sredio u rekordnom vremenu, a s obzirom da se radi o jednoj velikoj kompletnoj priči, teško bi mi bilo recenzirati trejdove zasebno, tako da evo nekakav osvrt na kompletan serijal. Kroz 66 regularnih brojeva, 4 broja mini-serije i 5 one-shotova, Garth Ennis nas vodi kroz divljačku vožnju kroz sve i svašta, prezentirajući nam jedan po mom mišljenju prije svega odličan strip ceste, zatim western dramu, a tek zatim nadnaravnu akcijsku priču. S obzirom da vas vjerojatno većina zna o čemu se tu točno radi (bar premisu, jel), mislim da nema smisla da prepričavam radnju, tako da bi volio reći par stvari o mojim doživljajima.
Ono što mi je kroz cijelo čitanje upalo u oko je to koliko mi se dojam o likovima mijenjao kako sam sve dalje odmicao... Mislim da se ne može zanijekati kako se u početku serijala nijedno od troje glavnih likova ne čine ko neki posebno "voljivi" likovi, da se tako izrazim... Netko je ovakav, netko je onakav, svi su pomalo govna, svi su pomalo simpatični, ali za nikoga ne bi mogao reći da mi se na prvu svidio. No kako priča sve dalje odmiče, to su vam i Jesse i Cassidy i Tulip sve draži. Nisu vam možda dragi, al postaju sve draži do te mjere da vam je zapravo postalo mrsko to što su vam postali toliko draži (gledam u tebe Cassidy!). Ono što mi se najviše sviđa u cijelom stripu je taj neki osjećaj putovanja i težnje za slobodom, za svaki oblikom slobode, kako fizičke, tako i mentalne, duhovne, svake vrste... Putovanje od jednog mjesta do drugog konstantno tražeći nešto više, nešto bolje sve dok to bolje napokon ne dođe, koliko god skromno bilo. Čak ni dosta dugi dio priče u mjestašcu zvanom Salvation ne koči tu potragu za idealom koji je uvijek tu negdi blizu, nadohvat ruke, ali nikako uhvatljiv. Sviđa mi se i što je troje glavnih likova toliko različito jedno od drugoga, što svi imaju neke mušice, ali što se trude i što nijednom nisam mogao reći da su se ponašali nerealno za njihov karakter. Ennis je do kraja serijala maestralno vodio radnju i svaki put kad bi mi se učinilo da kreće u nekom preširokom smjeru, on bi se suzdržao i vratio se na tračnice, ne gubeći iz vida što zapravo radi. Bilo je tu i par minusa, nekad mi se činilo da neke nastranosti stavlja u radnju čisto radi šoka, no u nijednom momentu to nije prevagnulo, tako da je na kraju to zapravo vrlo mali minus. Njegova ljubav prema ratnim stripovima se i tu iskazuje kroz par samostalnih priča koje Jesseju priča bivši vojnik i kolega njegovog pokojnog oca s kojim se skupa borio u Vijetnamu. Možda ne pretjerano bitno za radnju, ali odlično odrađeno za malo usporiti tempo.
Što se sporednih likova tiče, imamo ogromnu plejadu svega i svačega, al par ih je stvarno zaslužilo da ih se spomene. Arseface, dvojica rednecka kod Jessejeve bake, itd itd... Naravno, Saint of Killers je nedodirljiv, toliko zajeban i opasan lik se rijetko viđa, pravo da ti se krv sledi kad se pojavi. No prava faca je zapravo Mr. Starr koji je jednostavno genijalan neki od najboljih (a i najsmješnijih) momenata cijelog serijala su upravo oni u kojima on ima glavnu ulogu. Mislim, ubilo me kad je totalno poživčanio i upucao izvještaj misije zbog toga što je agent na krivi način koristio navodnike [lol2]

Steve Dillon na crtežu je zapravo stvarno stvarno odličan i iako mi u početku njegov stil nije baš sjedao, mislim da mi se s vremenom sve više počinjao sviđati, tako da sam negdje nakon trećine serijala shvatio da je zapravo stvarno super pogođen. Drago mi je da nije bilo previše eksperimentiranja s različitim crtačima, tako da povremeno uskakanje ostalih autora nije poremetilo dinamiku Dillonovog crteža.

Stvarno ne znam koje bi momente izabrao kao najdraže, stvarno ih ima puno, ali kad bi baš morao birati mislim da mi je scena kada Duke govori Jesseju (oprostit ćete ako sam krivo napisao, pišem iz glave): "You kin is all talk the talk. Now let's see you walk the walk."  [hail2] Zadnjih desetak strana je također stvarno prelijepo, volim te polagane krajeve, kad sve sjedne na svoje mjesto i kad nema žurbe. Kad se sve posloži i nismo sigurni je li kraj sretan, tužan ili zapravo samo onako ljudski realan.

"It was the time of the preacher
in the year of 01
Now the preachin' is over
and the lesson's begun"

---

NABAVKA NA PAPIRU:
DA, ne treba ni objašnjavati.

[Paka01]

DOOM PATROL: Volume 1



Priča: Grant Morrison - 9/10
Crtež: Richard Case - 8/10
OCJENA: 85%

S obzirom da mi je Animal Man možda i najdraži Morrisonov strip, od ovoga sam imao poprilično velika očekivanja, s obzirom da se radi o još jednoj stepenici više šta se tiče neobičnosti. Bome, sve u svemu nije razočaralo. Doom Patrol (tj bar ova prva knjiga) je toliko neobično štivo, do te mjere da bi na momente morao stati i pauzirati čisto da pohvatam sve šta se događa. Radnja je poprilično labava i jedino konkretno čvrsto su počeci i krajevi određenih priča, no ovo između je toliko razbacano svakojakim idejama da pravo zaboli glava. No da ne pomislite da je to loše - čak suprotno! Ta razbacanost unutar priča je upravo ono šta Doom Patrol čini toliko genijalnim. Imam osjećaj da se Morrison tu stvarno nije štedio i sve šta bi mu palo na pamet je nekako uspio uklopiti na način da sva ta ludost unutar ludosti zapravo i ima smisla, nešto šta bi rijetko kome uspilo. Od nekoliko priča koje se nalaze unutar prve knjige, Crawling From the Wreckage mi je bila odlična, smiješna i napeta u isto vrime. No ipak mi je The Painting That Ate Paris puno puno jača, toliko je zabavna da pravo nisam moga virovat na momente šta čitam, ali ni jednoga trena mi nije bilo dosadno. Brotherhood of DaDa su genijalni, cila ta priča o višeslojnoj slici koja guta stvarnost je odlična, dinamika priče je toliko tečna i zabavna da se nisam moga odlipit od nje. Odličan je i momenat kad Booster Gold, Blue Beetle i Animal Man nemaju pojma šta bi s time, ali Doom Patrol dolaze na scenu i točno znaju šta triba radit (bar dobar dio njih). Tu se vidi sav njihov šarm i zbog takvih stvari mi se sviđa ovi strip.
Međutim, nije sve tako laganini i veselo... Priča u kojoj Robotman ulazi u um Crazy Jane je pravo sjebana i služi ko oštar kontrast svemu drugome tu prezentiranome. Teška priča o zlostavljanju i odličan prikaz uma osobe s podvojenim ličnostima koja odlično funkcionira unutar laganijih priča.

Nema se tu šta puno napisat, s obzirom da je priča toliko razbacana, pa zato i kraći osvrt. Ne triba ni spominjat da jedva čekan uzet drugu knjigu.

---

NABAVKA NA PAPIRU:
Mislim da DA, dovoljno je zabavno i opičeno.

[Pjerooo]

Mislim da ćeš do kraja serijala podići ocenu crteža, tačno se vidi u narednim knjigama koliko se Kejs opustio i bez problema uspevao da vizuelizuje sve Morisonove ludorije

Jedini deo priče koji bi ocenio kao nešto slabiji od ostalih takođe ide u narednoj knjizi, ali zato kada završiš sve i vidiš razvoj Džejn i Klifa... <3

[Paka01]

BATMAN: The Black Casebook

Priča: Razni autori - -/10
Crtež: Razni autori - -/10
OCJENA: -

Kako sam odlučija ponovno ispočetka pročitati Morrisonov run na Batmanu, ovaj put sam zacrta sam sebi da krenem od samih početaka, tako da sam se po prvi put uvatija simpatičnog trejda pod imenom The Black Casebook. Za one koji ne znaju, The Black Casebook sadrži određene priče iz Srebrnog doba američkog stripa (50ih i 60ih godina) koje su poslužile ko inspiracija Morrisonu za pisanje njegovog runa. Naravno, u većini slučajeva se radi o poprilično naivnim epizodama sa standardnim crtežom toga vremena, no u par slučajeva me stvarno iznenadilo koliko te epizode znaju biti interesantne. Ko definitivno najbolji momenat bi izabrao Robin Dies at Dawn za koju se odma na prvu vidi da tematski odskače od ostalih, te da je na momente poprilično ozbiljnija. Osim te, super su mi i The Batmen of All Nations koja je toliko besmislena i šarena, ali je jednostavno stvarno prezabavna Pravi je gušt vidjeti kako je Morrison kasnije sve te čudne i neobične priče uklopio u svoj run tako da imaju smisla i da to sve skupa funkcionira. Nefer bi bilo ovo ocjenjivati s obzirom da se radi o klasičnom produktu tog vremena, no kao intro za Morrisona su itekako interesantne za pročitati i vidjeti gdje je to sve krenulo, pogotovo zato šta ih Morrison ne prepričava, već ih nadograđuje i radi nastavke na njih.

---

NABAVKA NA PAPIRU:
Ukoliko baš želite u dubinu ulaziti u Morrisonov run, onda DA, u suprotnom NEma potrebe, pošto je sasvim funkcionalan i bez Black Casebooka.

BATMAN: Batman and Son

Priča: Grant Morrison - 8/10
Crtež: Andy Kubert - 8/10
OCJENA: 80%

Batman and Son kao prvo poglavlje Morrisonovog runa mi je možda i najslabije. Naravno, dobivamo mi tu stvarno puno stvari koje će se kasnije pojavljivati tokom sljedećih poglavlja priče, ali samo po sebi je čisto okej. Imamo tu grafite Zur-En-Arrh koje je zapravo veoma lako previdjeti, zatim uvođenje Damiana te Jezebel Jet, sve to kasnije igra ogromnu ulogu. Taliju je uvijek super vidjeti, a sami konflikt između nje i Batmana je onako, pomalo generičan, ali služi svrsi. Međutim, nakon ove priče u istom trejdu dobivamo i "The Three Ghosts of Batman" koja je apsolutno maestralna i tu se počinje uviđati koliko široke i interesantne planove za Morrisona ima za Batmana. Bit će spoilera, pa da znate... Naime, već u početku prve priče vidimo jednog lažnog Batmana koji koristi pištolj u obračunu s Jokerom, dok sada dobivamo i još jednog pojedinca koji više liči na Banea, ali opet u Batmanovom kostimu. Također, postoji i onaj treći, najgori lažnjak za kojeg kažu da je prodao dušu Sotoni kako bi postao to što je. I dok Batman polako shvaća da to ipak nisu duhovi ili halucinacije, već prave prijetnje, mi kao čitatelji dobivamo uvid koliko zapravo ovo ide u širinu.
Ta tri lažnjaka su zapravo bivši policajci koji su prošli kroz posebnu obuku kako bi postali novi Batmani u slučaju da se pravom nešto dogodi. No ono na šta nisu računali je to da im je potrebna tragedija kako bi u potpunosti mogli postati Batmani kao Bruce. Nisu to znali, no ljudi koji vode taj projekt su bili itekako upućeni, te su se potrudili da sva trojica dožive itekako gadne stvari kako bi bili što autentičniji. Za kraj nam je servirano odlično poglavlje u kojem vidimo ne tako nemoguću budućnost u kojoj je Damian u ulozi Batman i u paklenom Gothamu ulazi u posljednji konflikt s trećim lažnim Batmanom. Vrhunska epizoda u kojoj Morrison pokazuje kako je moguće pisati Batmana koji je potpuno drugačiji od Brucea (ili Graysona), pokazujući nam da Batman ipak nije samo kostim, već da puno toga ovisi o onome tko taj kostim zapravo nosi. Ali sve je to ništa prema sljedećem poglavlju koje nam donosi The Black Glove...


---

NABAVKA NA PAPIRU:
Početak nečeg genijalnog, šta reći nego DA.

[Paka01]

BATMAN: The Last Crusade (Poslednji Pohod)



Priča: Brian Azzarello, Frank Miller - 6/10
Crtež: John Romita Jr. - 6/10
OCJENA: 60%

Zahvaljujući forumašu WOOLFu dobio sam Striupoteku 1139 u kojoj se nalazi kompletan Last Crusade, pa sam se sinoć baš bacio na čitanje. Sve u svemu pristojna i lagana priča od koje nisam očekivao previše, niti sam dobio previše. Pretpostavljam da je Azzarello ovdje napisao većinu, dok bi Millerova mogla biti samo ideja. Saznajemo što se desilo s Jasonom Toddom u Dark Knight univerzumu i moram priznati da mi je sve to dosta lijepo sjelo, priča ne gubi na konzistenciji i drži vodu do samog kraja. Viđao sam da su mnogi pisali kako Poslednji Pohod ne vodi nigdje i to je istina ukoliko ga se promatra samoga za sebe, no ukoliko je se uzme kao prequel za Dark Knight Returns, funkcionira sasvim lijepo i nadopunjuje taj Millerov svijet. Todda ne viđamo previše u glavnoj ulozi, ali u onim momentima kada je u prvom planu, vidi se njegov karakter i različitost od Dicka Graysona. Nevezano za ovaj specijalac, mišljenja sam da se Todda nije trebalo vraćati u život s obzirom da je (u redovnom DC univerzumu) više utjecao na Batmana mrtav, nego li ikada dok je bio živ kao Robin. Jason Todd je jedan od onih tragičnih likova kakve zapravo ne viđamo često u mainstream superherojštini i njegovo oživljavanje je poremetilo sve ono zbog čega je njegova smrt bila tako upečatljiva za Batmana.

Šta se crteža tiče, nisam neki preveliki fan Johna Romite Jr.-a i mišljenja sam da su mu jedini stvarno dobri radovi oni koje je radio sa Straczynskim na Amazing Spider-Manu (gdje je stvarno odličan, izgleda da mu talent za Spider-Mana teče u familiji), no ovdje je skroz korentan. Neću reći vrlo dobar, ali skroz je u redu, nemam nekih posebnih zamjerki. Vidio sam po internetu da stranice u boji izgledaju nešto lijepše nego ove crno bijele u Stripoteci, ali na kraju se ne gubi toliko puno na dojmu. Ocjena dobar.

Uglavnom, zaključak: skroz pristojan specijalac smješten u Dark Knight univerzum koji služi kao lijep kratki prequel kojim se još više proširuje taj zanimljivi Millerov svijet. Unatoč tome, ne radi se o nečemu pretjerano pamtljivom i mislim da taman i vrijedi onoliko koliko je redovna cijena Stripoteke. Za jedno čitanje i to je to.

---

NABAVKA NA PAPIRU:
NE, nema smisla.

[zBetmen]

Nevezano za ovaj specijalac, mišljenja sam da se Todda nije trebalo vraćati u život s obzirom da je (u redovnom DC univerzumu) više utjecao na Batmana mrtav, nego li ikada dok je bio živ kao Robin. Jason Todd je jedan od onih tragičnih likova kakve zapravo ne viđamo često u mainstream superherojštini i njegovo oživljavanje je poremetilo sve ono zbog čega je njegova smrt bila tako upečatljiva za Batmana.

Iako smatram da je Under the Hood sjajan strip, i da je verovatno jedan od najpopularnijih trenutno, u potpunosti se slažem sa ovim!

[Paka01]

THE OMEGA MEN: The End Is Here



Priča: Tom King - 8,5/10
Crtež: Barnaby Bagenda - 9/10
OCJENA: 87,5%

Ukoliko se do sada niste sreli sa Omega Men, ne brinite, prije čitanja ovog naslova nisam ni ja. No ono što me namamilo da uzmem i pročitam ovo je fantastični Tom King koji me oduševio na Marvelovom serijalu Vision, tako da je bilo samo pitanje kad će i ovo doći na red (a nakon ovoga, Grayson je sljedeći!). Premisa je jednostavna: U galaksiji Vega skupina terorista pod imenom The Omega Men otima Kylea Raynera, (nekada poznatog kao Green Lantern, danas znan kao White Lantern), te kroz svemir šalju video u kojem Raynera ubijaju. No naravno, to je samo premisa, istina je dosta dublja i drugačija... U daljnjem tekstu ima spoilera.

S obzirom da se ne radi o nekom mainstream naslovu, čini se da je King imao potpuno odriješene ruke da radi šta oće. Kao rezultat smo dobili strip koji je apsolutno netipičan za DC, te vjerojatno najbolju priču o Kyleu Rayneru koju ćete ikada pročitati. Kako radnja teče, shvaćamo da nije sve tako crno i bijelo, te da Omega Men možda i nisu baš teroristi, već skupina koja pod svaku cijenu pokušava sačuvati svoj dom od invazije intergalaktičkog carstva znanog kao Citadela. Može se tu povući puno paralela sa stvarnim životom, šta virujem da je Kingu i bila namjera. Po mojoj slobodnoj procjeni bi Citadela mogla biti ekvivalent SAD-a koji pod izlikom borbe protiv terorizma djeluje na Bliskom Istoku čiji su ekvivalent u ovom stripu svjetovi Vega sustava. Kyle Rayner tu upada kao slobodni agent, treća strana koja mirnim putem pokušava izgladiti sukob, no baš kao i u stvarnom životu, mirna rješenja se najčešće zaobilaze kada oružje progovara. Simbolika je jaka u ovom stripu, a najviše mi se sviđa to kako Rayner u početku priče konstantno preko simbola "omega" na svojoj uniformi (u koju su ga obukli ostali Omega Men) stalno crta simbol Green Lanterna, no kako vrijeme prolazi, Kyle sve više vidi smisao u ciljevima koje Omega Men pokušavaju postići te simbol Green Lanterna viđamo sve manje, sve dok na kraju ne ostane sama omega. Također, gubljenje vjere je dosta jak motiv koji se provlači kroz cjelokupnu priču. Na početku vidimo zarobljenog Kylea koji se moli Bogu da ga spasi, kao zadnju nadu koja mu ostaje sada kada je zarobljen i kada je bez prstena (da ne idem u detalje). No također pred kraj, nakon jednog poprilično bitnog događaja slomljeni i šokirani Kyle prvo pokušava recitirati zakletvu Green Lanterna, no ne može se prisiliti izrecitirati je do kraja. Nakon toga izgovara molitvu, no i od nje odustaje, ostavljajući privjesak s križem u lokvi krvi.

Ono šta mi se također sviđa je stvarno marginalna povezanost s ostatkom DC univerzuma, tako da osim saznanja da je Rayner prije bio Green Lantern, jedina povezanica je spominjanje uništenja Kryptona i to je to. Sasvim dovoljno da znate gdje ste, no opet toliko strano, drugačije i svježe tako da se morate zapitati zašto nemamo još ovakvih stripova. Zadnja stranica je također prošarana sa par vrhunskih Kyleovih citata koji savršeno zaokružuju cijelu priču. Na kraju saznajemo i sudbinu Omega Mena, jednog po jednog člana i shvaćamo da se u Vega sistemu promjenom vlasti nije ništa promijenilo za one potlačene, jer svejedno je tko je na vrhu, rat je uvijek rat i nedužni uvijek pate. Opet, da ne prepričavam cijelu radnju, The Who su to odlično opisali stihovima: "Meet the new boss, same as the old boss".

Crtež je maestralan i da vam netko dâ neku izdvojenu stranicu, vjerojatno bi većina ljudi rekla da je ovo neki album iz Heavy Metal časopisa, a ne iz nekog DC stripa. S crtačem Barnabyem Bagendom se prije nisam susretao, no nakon ovoga ću rado provjeriti njegove buduće projekte. Boje također fantastične, bez ikakve zamjerke. Skinuo sam jednu ocjenu s crteža čisto zato što u jednom broju ne crta Bagenda, već neki gostujući crtač koji je osjetno slabiji od Bagende, pa to malo kvari doživljaj.

U svakom slučaju, strip vrijedan vašeg vremena i vaše pažnje, a bome možda čak i vaših novaca. Ovo bi stvarno lijepo bilo imati na papiru.


---

NABAVKA NA PAPIRU:
Definitivno DA, neobično drugačiji i kvalitetan strip od strane modernog DC-a.

[Paka01]

SPIDER-MAN: Flowers for Rhino



Priča: Peter Milligan - 7/10
Crtež: Duncan Fegredo - 7/10
OCJENA: 70%

Ukoliko vas ovo "Spider-Man's Tangled Web" na naslovnici buni, da odmah na početku objasnim da je to naslov antologije u kojoj su razni poznati autori dobili priliku kroz par brojeva ispričati priču s likovima iz Spider-Manovog svijeta. Flowers for Rhino je vjerojatno najpoznatija od svih koje su objavljene kroz 22 broja. Ova dvodijelna priča je zapravo slobodna adaptacija jedne knjige, poznatog SF klasika Flowers for Algernon, pa slično kao i u knjizi imamo lika koji na umjetan način podiže inteligenciju, a zatim se snosi s posljedicama takvog novog života.

Glavni lik je zapravo Rhino, negativac o kojemu nisam znao apsolutno ništa, no to me nije niti malo spriječilo da suosjećam s njime tokom cijele priče. Kroz ovih 40ak strana Milligan nam u nekoliko kadrova daje kompletnu psihologiju i porijeklo Rhina, ne idući u detalje, ali nam daje sasvim dovoljno mesa da pohvatamo sve šta nam treba. Rhino je naime - glup. I to poprilično glup, do te mjere da je predmet izrugivanja apsolutno svih oko sebe, od policije, pa do medija i samog Spider-Mana. No kada dobije priliku kirurškim putem povećati inteligenciju, život mu se naglo mijenja. Posljedica je konstantan rast inteligencije, do te mjere da se više ne može nositi s time jer brzo gubi interes za sve što ga je ikada interesiralo, a samim time i volju za životom. Milligan kroz ova dva broja postiže ono šta bi manje vješti pisci vjerojatno razvukli na dosta veći broj strana, a vjerojatno s lošijim rezultatom. Duncan Fegredo na olovci sasvim korektno odrađuje svoj dio posla, no ništa šta bi vas izbilo iz postola. Kraj je gorko-sladak. Rhino traži od istih onih kirurga koji su ga učinili pametnijim da ga sada učine ponovno glupim, ali ovaj put i malo glupljim, kako bi mu bilo jednostavnije i lakše u život. Završni kadrovi kada ponovno nisko inteligentni Rhino nabasa na Shakespearovu knjigu i kada ne zna izgovoriti ime pisca, pritom se prisjećajući nekog drugačijeg života koji mu je sada davna prošlost, jednostavno vas natjeraju na lagani osmijeh, ali ostave gorak okus u ustima.

Sve u svemu, vrijedno za pročitati. Ne zahtijeva dugo vremena, a mislim da će vam ostati u lijepom sjećanju.

---

NABAVKA NA PAPIRU:
Zabavno za pročitati, ali NE i za ostaviti na polici.

[Pjerooo]

Iako nije na ovom nivou, postoji jos jedna veoma topla epizoda sa Rhinom. U pitanju je Silver Surfer v3 #54. Jednopuc, obicna fill-in epizoda u nizu Inf. Gauntlet tie-in epizoda. Kratko, naivno, ali simpaticno.

[Paka01]

Baš ću baciti oko, zainteresiralo me.

[Pjerooo]

Pročitah 'Flowers for Rhino', odličan je. Kamo sreće da ovako kratke priče češće nalete u redovnim serijalima, umesto da se sve piše za trejdove.