Crisis on infinite reviews - by Paka01

[Paka01]

Ja bi to više uzeo ko neki remake
Šta zapravo nije loše za neke Golden Age priče, napraviti moderniju verziju... Naravno, interesantno je pročitati i original.

[Paka01]

Dakle, ko šta smo rekli, Geoff Johns i njegov run na Aqua--MARVEL BREAK!!!
.
.
.

DAREDEVIL: Yellow



Priča: Jeph Loeb - 7/10
Crtež: Tim Sale - 10/10
OCJENA: 85%

Igrom slučaja mi je u raspored čitanja upa ovaj strip, pa eto, zašto ne recenzirat i njega?
Tim koji čine Loeb i Sale je virujem svima poznat, tako da se neću nešto pretjerano bazirat na njima, al samo da napomenem da su stripovi koje njih dvojica rade u timu najčešće smješteni u rane dane superheroja. Yellow nije nikakva iznimka i tu pratimo Matta Murdocka koji u obliku amo reći neke ispovijedi priča priču kako je upoznao i zaljubio se u Karen Page. Pratimo njegove rane dane i saznajemo kako je ustvari napravio svoj prvotni žuti kostim (koji mi je zapravo stvarno dobar), prepričava se ubojstvo njegovog oca, Battlin' Jacka Murdocka i Mattove osvete njegovim ubojicama. Međutim, priča postaje stvarno odlična u momentu kada u priču ulazi Karen Page, te svjedočimo ljubavnom trokutu između nje, Matta i Foggyja. Loeb tu stvarno lipo plete odnos između svih troje. Matt je nesiguran, ali staložen, Foggy razdražljiv i eksplozivan, ali odan, a Karen zapravo donekle enigmatična, ali i simpatična. Ono šta je interesantno je to šta u ovoj priči o Karen praktički ne saznajemo ništa, no unatoč tome ostavlja dojam izrazito drage osobe. Loeb je nekoć stvarno bio jedan od boljih pisaca kada su u pitanju emocije, znao je pogoditi dijaloge, a pogotovo monologe i unutarnja razmišljanja likova u toj mjeri da možemo suosjećati s njima.

Upravo zbog toga mi je žao što Yellow završava nekako nedorečeno. Imam osjećaj ko da se mogao dodati još jedan broj jer sami odnos Matta i Karen nije u potpunosti razjašnjen i definitivno se mogao još malo bolje obraditi. Iskreno, to mi je jedini nedostatak šta se tiče cijele priče i kad bi povuka paralelu sa Spider-Man: Blue di je slična premisa (odnos Petera i Gwen), ipak bi prednost da Spider-Manu čisto zato šta je taj njihov odnos lipše razrađen. Šta se tiče crteža, mislim da je zapravo nemoguće da Tim Sale nacrta loš strip. Ako ste ikad pročitali ijedan strip di je on crtač, znate o kakvom se kalibru radi. Atmosferično do boli, gledajuć njegove table možete se zamislit da ste dio priče i to naprosto obožavam. Možda nisam objektivan, ali kod mene Tim Sale uvik funkcionira.

Sve u svemu - super strip Ne morate bit poznavaoc Daredevila da bi vam se ovo svidilo, jer radi se o jednoj stvarno lipoj ljudskoj priči.
Svakako preporuka.

---

NABAVKA NA PAPIRU:
Ipak NE, pošto ne mislim da je na istoj razini s ostalim Loeb/Sale radovima.

[Paka01]

AQUAMAN by Geoff Johnes (kompletan run)



Priča: Geoff Johns - 6,5/10
Crtež: Ivan Reis, Paul Pelletier, Sean Parsons - 7,5/10
OCJENA: 70%


Kad je bilo najavljeno da Geoff Johns piše Aquamana povodom resetiranja serijala i pojave New52, nitko sritniji od mene. Johns mi je do sada bio super pisac s odličnim idejama i sama ideja da Aquamana kreće pisati iz nule mi se poprilično svidjela. Nažalost, nakon pročitanog sveukupnog runa uvidio sam da mi očekivanja i nisu ispunjena, ni blizu rekao bi. Nemojte me krivo shvatiti, Johns ima odlične ideje koje su u većini slučajeva stvarno interesantne i na tragu njegovih prijašnjih odličnih radova (JSA, Green Lantern, Flash...), ali nažalost problem je u izvedbi. Baš kao u i u Justice League koju je pisao paralelno s ovime, imam osjećaj da je sve to moglo stati u jedno duplo manje stranica i da je sveukupno cijela izvedba jednostavno prerazvučena.

Šta se same priče tiče, stvarno nije loša. Aquaman je predstavljen onako kako ga ljudi u stvarnom svijetu zapravo i doživljavaju - kao neozbiljnu sprdnju i tipa koji priča s ribama. Međutim, kako brojevi odmiču zapravo dobivamo uvid u pravog Aquamana, koji drži konce u svojim rukama i nije ništa manje sposoban nego bilo koji drugi heroj. Priče koje se protežu kroz ova četiri trejda su više manje sve okej, od prve u kojoj je stara rasa ljudi-riba (oj, Lovecrafte!) izažla iz dubna i terorizira malo primorsko mjesto, zatim preko druge gdje saznajemo priču o Drugima, superherojskom timu čiji je Aquaman bio član prije nego li se spetljao sa Justice League. Nisam nažalost čitao Jurgensov spin-off serijal "Aquaman and the Others", ali ovdje mi je ostavljen dojam ko da likovi nisu pretjerano razrađeni i u priči su čisto eto jer je trebao netko da nosi radnju. Crossover sa Justice League pod nazivom Throne of Atlantis predstavlja možda i najbolji dio Johnsovog runa, te je Aquamanov odnos između lojalnosti ka Justice League i samoj Atlantidi vrlo dobro prikazan, baš kao i konflikti s Ocean Masterom. Zadnja priča me nije pretjerano oduševila, te mi je najslabiji dio Johnsovog runa.

Šta se crteža tiče, tu dolazimo do problema. Za početak, mora se priznati da su svi crtači, a pogotovo Reis odlično obavili svoj dio posla i crtež je stvarno lijep, zato sam i dao visoku ocjenu. Međutim, problem je u tome šta je to sve apsolutno nepotrebno ogromno, da se tako izrazim. Isto kao i u Justice League, previše je tu nepotrebnih splash stranica priko jedne ili dvije stranice, previše akcije, tučnjave su previše razvučene, dok je u zadnjoj knjizi i boja ne baš bajna, tako da je sve to dosta konfuzno i nejasno. S obzirom da Johns piše oba serijala, a on i odlučuje o broju pasica na stranici, mislim da bi bilo fer za reći da to nisu krivi crtači. Nažalost, cijeli prvi trejd naprimjer je moguće bez ikakvih problema pročitati za 15-20 minuta, bez da se izgubi išta na dojmu.

Sve u svemu, čisto okej strip koji po mom mišljenju nije vrijedno nabavljati na papiru. Johns nekako u zadnje vrijeme gubi fokus i iako su mu ideje još uvik poprilično dobre, izvedba itekako štekaje i Aquaman je odličan primjer toga. Ne znam koliko ima smisla (s čitateljeve strane) kupovati ovako nešto s obzirom da je tu omjer uloženih novaca i dobivene materije itekako poprilično slab. Johns ovdje nije ponudio ništa novo ni revolucionarno, a mislim da ni nema ničega šta bi se moglo pamtiti u godinama koje dolaze. Ovo je strip za mozak na pašu i deri, iako i stripova toga tipa ima boljih nego šta je ovaj. Jer ovo je strip za jedno čitanje i onda nakon par dana zaboraviš jedno 70% toga što si pročitao. Ne znam, ne preporučam baš, jedino ako ste stvarno znatiželjni.

---

NABAVKA NA PAPIRU:
Puno nastavaka, kratko vrijeme čitanja, skupo i omjer uloženog i dobivenog je slab, znači NE.

[Paka01]

JUSTICE LEAGUE: Origin



Priča: Geoff Johns - 4/10
Crtež: Jim Lee - 7/10
OCJENA: 55%

Koliko god da je do sada imao odlične ideje, mora se priznati da se Geoff Johns jednostavno istrošio, jer ne znam kako drugačije nazvati ovaj poluproizvod koji nam je povodom New52 resetiranja prezentiran kao Justice League. Ono što je po nekim očekivanjima trebao biti možda i najudarniji strip cijelog New52 koncepta na kraju se svodi na puku nabijačinu bez neke pretjerane razrade i dubine. U čemu je stvar?

Pa, rekao bi u svemu pomalo. Kada s naslovnice vrište imena dvije takoreći zvijezde svijeta stripa, Geoffa Johnsa i Jima Leeja, nije lako ne očekivati spektakl epskih razmjera. Međutim, oni koji već neko vrijeme prate superherojsku strip scenu će primjetiti da Johns više jednostavno ne drži korak sa svim stripovima kojih je autor, dok uz to obnaša i druge dužnosti unutar DC Comicsa. Pad kvalitete je itekako vidljiv npr. na Aquamanu, dok je na Justice Leagu taj pad najočitiji. S druge strane, Jim Lee se pokazao kao zvijezda još tokom booma Imagea 90ih godina, dok je status zacementirao Batmanovom pričom Hush koju je radio s Jephom Loebom. Međutim, ovdje Lee više izgleda kao onaj Lee s početka karijere, odnosno prezentira stil kakav je krasio mnoge njegove kolege 90ih, prvenstveno Erica Larsena, Roba Liefelda, Todda McFarlanea i druge, a očituje se kroz mnogo crtica i kratkih linija koje guše crtež i jednostavno nemaju što tu raditi. Nije to onaj Lee iz Husha, čistijih linija i lijepih poteza... Ovdje je to sve poprilično napadno i u kombinaciji s nažalost previše šarenim i plastičnim kolorom na momente zapravo uopće ne znate u što gledate. Stvar je u tome da se nerijetko ne može razlikovati što je u prvom planu, a što je pozadina, pa tako imamo dojam da je nekako sve ubačeno u krupni plan, što ostavlja dojam napada na oči. Još jedna stvar koju bi prigovorio obojici autora je i totalno nepotrebno korištenje krupnih planova. Naime, svako nekoliko stranica imamo velike splash kadrove koje se protežu preko cijele stranice ili također nerijetko, stranice koje sadrže svega 2-3 kadra bez praktički ikakvog teksta. Rezultat takve prezentacije stripa je površno i brzinsko čitanje koje ne daje nikakvu dubinu ni želju za analizom.

Što nas dovodi do sljedećeg problema... a to je priča. Nekako mi se čini da je Johns sve ovo napisao čisto eto da odradi posao, jer Origin je sve osim onoga što smo inače navikli od Johnsa. Origin je zapravo veoma kratka i plitka priča koja se zasniva na vrlo malo radnje i veoma puno akcije. I to je to. Nema tu nekog uvoda u odnose likova, nema neke dubine u karakterizaciji, nema podloge, ništa, samo tučnjava i razbijanje. Sve ono što smo voljeli kod Johnsa ovdje jednostavno nije prisutno. Nema tu nekoga osjećaja epske sage kao što je slučaj u njegovom Green Lanternu, nema nekog osjećaja bliskosti, prijateljstva i ostavštine kao u JSA i Flashu, nema čak ni nekog osjećaja avanture kao što su ga imali njegovi Superman i nešto manje poznati run na Hawkmanu. Origin jednostavno nema ništa osim plitkih likova bez ikakve osobnosti koje ne vuče više-manje nikakva radnja. Naravno, Darkseid napada Zemlju i junaci koji se do tada nisu međusobno poznavali se ujedinjavaju i na kraju i pobijeđuju, ali iako smo to očekivali, nismo to dobili ispričano na neki nov, interesantan način. Dobili smo čisto akcijski strip koji se zaboravlja nakon prvog čitanja i ostavlja vas zbunjene i začuđene što smo mi to uopće pročitali na 190 stranica?

Za priču sam dao ocjenu 4 jer nije problem u tome je li priča loša ili nije, priče jednostavno nema. Što se crteža tiče, Jim Lee koji nije u formi je idalje vrlo dobar Jim Lee, ali uz kombinaciju s ovakvim kolorom jednostavno ne funkcionira najbolje. Šteta, jer ovaj naslov je imao puno potencijala, ali autori mu nisu pristupili kako treba... Međutim, ovo je tek prvo poglavlje, a što nam donose daljnji brojevi vidjeti ćemo drugom prilikom.

---

NABAVKA NA PAPIRU:
NE vidim nikakvog razloga zašto bi trošili novce na ovo.

[Lord Vader89]

e, da
htedoh da te pitam ovih dana, al sam upadao samo s telefona na ovo (oklen ne mogu da se logujem, a i mrzi me da kucam na tome.... [zzz3] )

ti tek sad ovo citas ?

(i JL i Aquamana iz N52)

[ness1602]

Paka stvarno kasnis. Daj review neceg novijeg

[Paka01]

Ma kakvi, tek sad pišem recenzije
Čitao sam kako je izlazilo, nego mi se nije dalo pisati ili ne bi imao vrimena... Al ajde, nać ćemo nešto novije

[Paka01]

BATMAN: Hush



Priča: Jeph Loeb - 6/10
Crtež: Jim Lee - 8/10
OCJENA: 70%

Hush sam prvi put čitao prije nekih 5 godina, za vrime ispitnih rokova na faksu dok sam spavao na kauču u prijateljevom stanu Strip je također bio od tog prijatelja, jedan od nekoliko Batmana šta mi je posudio tom prigodom. Sjećam se da mi je tada priča bila bomba i skoro pa sam cijeli strip pročitao u jednom dahu. Nedavno sam napokon nabavio i svoj primjerak stripa, pa kontam ajde da pročitam ispočetka.

Čini se da mi se mišljenje poprilično promijenilo u ovih 5 godina, jer da sam tada pisao recenziju sigurno bi dao veću ocjenu. Naime, drugo čitanje me nije niti malo očaralo kako je bio slučaj kada sam prvi put čitao. Naravno, znao sam radnju i identitet Husha, gotovo cijela priča mi je bila poznata, ali svejedno znate i sami kakve su razlike kad dobar strip čitate po drugi put i kad ne tako dobar strip čitate po drugi put. Dobri stripovi ne gube na kvaliteti drugim čitanjem, već samo otkrivate detalje i bisere koje ste prvi put možda propustili. Kod ne baš tako dobrih stripova, a u ovom slučaju i kod Husha, ono šta sam ja otkrio su totalno nebulozne rupe u priči, nelogičnosti i situacije koje zapravo nemaju prave svrhe za sami razvoj priče nego se pojavljuju čisto eto da se neki likovi mogu pojaviti. Loeb je čini se odlučio prezentirati paletu likova iz cijelog Batmanovog svijeta, a ponekad se to čini pomalo pretjerano i isforsirano. Također, ono šta mi je itekako zasmetalo je jednostavnost kojom je Hush zapravo okupio Batmanove neprijatelje. U stripu se to čini kao dječja igra, čas posla, šta se zapravo kosi sa psihom dobrog dijela tih likova... Riddlerova uloga nekog masterminda mi je također previše banalna, kao i njegovo otkrivenje da je Bruce Wayne zapravo Batman koje izgleda kao da je došlo iz ničega. Trik sa Clayfaceom je zapravo poprilično jeftin način da se čitatelja pokuša skrenuti s pravog traga tko je zapravo Hush, no da sam se na prvo čitanje malo više fokusirao, vidio bi i sam da Hush ni ne može biti nitko drugi negoli Tommy Elliot (novi lik koji se eto iz čista mira pojavi baš kad i Hush). Sama njegova motivacija zašto čini to šta čini je također neuvjerljiva.

Da ne bi ispalo da ništa ne valja, ima Loeb i odličnih momenata. Ono šta stvarno volim u njegovim stripovima su unutarnji monolozi glavnih likova, tako da ni ovdje ne zaostaju. Loeb zapravo zna stvarno lijepo karakterizirati likove i ono šta mi se sviđa je poprilična doza ljudskosti u njima, tako da često imate super situacije u kojima napokon imate osjećaj da su ispod maski stvarni ljudi, a ne samo krv i meso koje služe samo da bi nosili kostim. Također, odnos Batmana i Catwoman mi je također lijepo prikazan, a na samom kraju stripa je doveden do jedinog mogućeg raspleta. Ne smeta mi šta joj je Batman otkrio svoj identitet, niti mi je to djelovalo isforsirano, čak naprotiv, sviđa mi se kako je to sve izvedeno. Ono šta Loeb također dobro kuži je odnos Batmana i Robina, posebno u odnosu sa Timom Drakeom.

Šta se crteža tiče, šta ću, meni je Jim Lee stvarno dobar crtač ukoliko ga prati dobar kolor. Znan da sam kritizirao crtež u JL: Origin, ali ovdje mi super paše i iako su Leejevi muškarci najčešće nerealno mišićavi, te žene nerealnih oblina, on ovdje uvik pleše na toj nekoj granici dobrog ukusa koja meni zapravo odgovara. Na momente mu neka lica imaju užasnu sličnost s Imageom s početka 90ih, no valjda se to ne može u potpunosti izbjeći... Crtež u kombinaciji s ovim kolorom mi se strašno sviđa, tako da mi se na momente čini da sve to skupa poprilično utječe na sveukupnu ocjenu stripa.

Nije Hush loš strip, u to budite uvjereni i ako ga prvi put čitate mislim da bi vam se mogao svidjeti. Međutim, do problema dolazi ako želite ponoviti gradivo pošto se tek tada vide neke mane na koje se prije niste obazirali. Ocjena za prvo čitanje bi bila nekih 85%, ocjena za drugo možda 65-70%, sveukupnu ocjenu vidite gore. Zabavan strip koji puno duguje lijepom crtežu, no to je u stvari to.

---

NABAVKA NA PAPIRU:
Unatoč odličnom crtežu Jima Leeja, NE mislim da je ovo interesantno za više od jednog čitanja.

[ness1602]

Dobar review, u sustini je sve istina sto si napisao, mozda jedino za Djejsona. Tih dana se govorkalo o ozivljavanju, pa je zato ova fora bas dobro podgrejala sve, a cak i ja kad je vidim svaki put se odusevim.
Ono sto smo i pisali dosta puta, letnji blokbaster, tako da je bitno da se sto vise likova pojavi Zbog toga i izgleda ponekad stumbano sve. Ali recimo pozorisna scena ili jos par njih po krovu su same vredne cele knjge.

Otprilike ocena ide i kao kod tebe, 8/10 po antovoj skali.

[Paka01]

Da da, to sa Jasonom nije bilo loše Lip uvod za Under the Hood koji sam čitao direktno nakon ovoga.

[Paka01]

HELLBLAZER: Dangerous Habits



Priča: Garth Ennis - 8/10
Crtež: Will Simpson - 8/10
OCJENA: 80%

Prije nego krenem sa samim osvrtom ove priče, moram napomenuti da nisam previše upoznat sa samim likom Johna Constantinea. Sve šta znam o njemu se svodi na pročitane kompletne runove Swamp Thinga pisaca Alana Moorea i Ricka Veitcha, te prvi trejd samostalne serije pisca Jamiea Delanoa, Original Sins. Dok mi je dojam o Constantineu u Swamp Thingu većinom odličan, moram priznati da mi Original Sins nije baš nešto naročito legao. Sasvim solidne priče, no ništa ekstra specijalno, tako da sam nekako preskočio direkt na Ennisa.

Sama ideja da lika poput Johna Constantinea ubija rak pluća mi je super. Nešto ajmo reći (nažalost) toliko uobičajeno da John niti na prvu ne može pojmiti da bi ga cigarete mogle stajati glave, nakon svih demona i neprijatelja koje je stekao tokom vremena da ga glupost ko šta su cigarete ubije. Ennis u ovoj priči pokazuje nešto šta u Swamp Thingu nismo vidili od Constantinea, a to je njegova ljudskost koja posebno dolazi do izražaja u poglavlju u Irskoj, te u dijelu kad se oprašta od sestre i Chasa. Tek tada, u tim poglavljima vidimo koliko Constantine zapravo žudi za nekim normalnim vidom života, no toliko je zaglibio u mutne poslove kojima se bavi da više ni ne može pobjeći od njih. Zna da život za njega ima druge planove i da će ga prošlost na neki način uvijek proganjati. Kad sam već napomenuo poglavlje u Irskoj, moram reći i da mi je to definitivno najzanimljiviji dio cijele priče. John i irski mu prijatelj nakon razgovora shvaćaju da obojica boluju od neizlječive bolesti i iako su računali na pomoć jedan drugoga, shvaćaju da tu ne mogu ništa napraviti i jednostavno se napijaju do besvijesti i zabavljaju se po zadnji put. Cijela priča također dosta odiše poprilično jakom britanskom atmosferom, vrijeme je stalno tmurno, ulice se čine kao da su stalno vlažne od kiše, a posljednja stranica posebno pojačava dojam uz citat pjesme The Poguesa.

Will Simpson je odradio stvarno dobar posao na crtežu, no zapravo nikako da zasja. Poprilično detaljan crtež kakav on favorizira nekako ne cvjeta na ovakvoj priči u kojoj se dobar dio toga zapravo svodi na razgovaranje i zatvorene prostore, bez neke velike akcije i grandioznih scena.

Ne znam iskreno šta više da pišem jer ovo je zapravo poprilično jednostavna priča koju je Ennis ispričao na stvarno zanimljiv način, a i samo rješenje cijele priče na kraju je vrlo dobro izvedeno, na način kojeg bi se samo najobičniji gad poput Johna Constantinea usudio izvesti. Preporuke za čitanje, iako vas je dobar dio vjerojatno ovo već i čitao, ali eto

"We watched our friends grow up together
And we saw them as they fell
Some of them fell into Heaven
Some of them fell into Hell"

The Pogues - A Rainy Night In Soho

---

NABAVKA NA PAPIRU:
Ići ću s DA, s obzirom da ovaj strip ostavlja baš dobar dojam, a i funkcionira pri ponovnim čitanjima.

[Paka01]

FABLES: Legends in Exile
FABLES: Animal Farm
FABLES: Storybook Love
FABLES: March of the Wooden Soldiers
FABLES: The Mean Season
FABLES: Homelands
FABLES: Arabian Nights (and Days)
FABLES: Wolves
FABLES: Sons of Empire
FABLES: The Good Prince
FABLES: War and Pieces
FABLES: The Dark Ages
FABLES: The Great Fables Crossover
FABLES: Witches

Priča: Bill Willingham - 9/10
Crtež: Mark Buckingham, V.A. - 9/10
OCJENA: 90%

Nakon 14 pročitanih trejdova, virujem da je došlo vrime da malo iznesem dojmove o Fablesima. S obzirom da ionako imam osjećaj da je ovo sve jedna velika priča, odlučio sam ne secirati jedan po jedan trejd, već ovako pokriti u kompletu. Također, virujem da vas većina zna o čemu se tu radi, tako da neću u detalje o tome. Ono na šta bi se htio prvo osvrnuti je Bill Willingham kojeg sam prije poznavao samo kao crtača na par Green Lantern priča na kojima mi je ostavio onako, pomalo generičan dojam. Međutim, kao pisac se na ovom serijalu pokazao stvarno fantastičan. Ono šta se kod Willinghama prvo primjeti je nevjerojatna tečnost radnje i mogućnost upravljanja velikim brojem likova, nešto šta je boljka velike većine pisaca. Willingham međutim fantastično barata ogromnom količinom likova, te je zapravo teško dokučiti tko je tu glavni lik, a tko sporedni (i ima li uopće sporednih likova). Svaki lik je podjednako važan i svaki od njih može sam nositi priču ukoliko je to potrebno. Također, kemija među likovima je toliko prirodna i realna tako da je skoro pa opipljiva. Razgovori su rijetko rijetko kada neprirodni (gotovo nikada) i sve teče točno onako kako bi se i očekivalo.
Ono šta mi se također stvarno sviđa je način na koji Willingham gradi priču, otkrivajući nam detalje malo po malo, ne bombardira nas informacijama, već ih na kapaljku pušta svako toliko da nas drži zainteresiranima. Osim toga, Willingham nam nikada ne dopušta da zaboravimo prošlost likova, a to se najbolje očituje kroz lik Bigbyja koji nam vrlo brzo na početku priče postaje itekako simpatičan i jedan od dražih likova, no autor nas svako toliko podsjeti na njegovu pravu prirodu, na to da je Bigby zapravo prije bio krvoločni ubojica i da mu je to u prirodi. Nema baš crnih i bijelih likova, svi tu plešu na nekoj granici sive, a najočigledniji primjer je Prince Charming za kojeg u početku svi sigurno imamo slično mišljenje, no to se kasnije s vremenom mijenja na bolje. Misterija oko identiteta Adversaryja je također vrhunski izvedena, doslovno nas itekako zanima o kome se radi, a i naposlijetku kada se otkrije o kome je riječ, mističnost idalje drži, ništa se ne gubi.

Kao dva najdraža poglavlja bi izabrao trejd Homelands u kojemu glavnu riječ vodi Boy Blue i njegovo putovanje kroz osvojene zemlje. Kroz sve to (a i one-shot The Last Castle prije toga) vidimo da Boy Blue nije onakav kakvim smo ga smatrali u početnim trenucima serijala. Veoma lijep ep o hrabrosti i ljubavi. Međutim, kada bi morao birati (za sada) najdraži dio stripa, izabrao bi trejd The Good Prince. Flycatcher, kojeg smo još u samim počecima serijala upoznali kao tipa koji za kaznu čisti upravnu zgradu Fabletowna napokon prihvaća ono što u stvari je i gradi svoj život iznova. Herojski, s ljubavlju, hrabro naprijed... Divota jedna, toliko pamtljivih momenata tu ima da je praktički nemoguće prekinuti čitati jednom kad se uhvatite.

Što se crteža tiče, puno je tu crtača sudjelovalo, no ja bi se fokusirao ipak samo na glavnoga, na Marka Buckinghama. Zavolio sam ga još na njegovim radovima na Miraclemanu s Neilom Gaimanom, tako da nisam ni sumnjao da ovdje briljira. I itekako briljira, jer Buckinghamovi kadrovi su stvarno puni života, nisu nikad dosadni i stvarno ih je prelijepo gledati. Ko primjer bi uzeo meni najdraže kadrove, a to su prvo kada Boy Blue priče kakve je sve ratove vodio i koga je sve u životu izgubio, tu se tako realno očituje njegova starost, tuga i gubitak, do te mjere da ti ga stvarno bude žao... No već u idućem trenutku kada vidi Crvenkapicu, ima onaj zaljubljeni mladenački pogled i u tom kontrastu ta dva kadra se vidi sav raskoš, čar i talent Marka Buckinghama. Majstor i nema druge.

Naravno, još nisam gotov sa serijalom, imam za pročitati još 8 trejdova, ali polako, doći ćemo i do toga... Moram jedino napomenuti to da mi se The Great Fables Crossover nije nimalo svidio i to je jedini trejd za sada koji mi niti malo ne leži, za razliku od svih drugih koji su maestralni. Također, ova druga priča gdje je neprijatelj Mr. Dark mi nije ostavila toliku težinu kao kad su išli protiv Adversarya. Daleko od toga da je loša, naprotiv odlična je, no za jednu tanku nijansu mi je slabija nego prva. No opet, tek sam počeo tu drugu priču, virujem da će me i ona do kraja oduševiti.


---

NABAVKA NA PAPIRU:
DA, čvrsto ko kuća.

[Gil-galad]

SUPERMAN: The Death of Superman



...za mene koji tada nisam pojma ima o kronologiji, o nekim tamo "Guy Gardnerima" i sličnim likovima, ovaj strip je bio teže razočaranje... Radnja je praktički nepostojeća pa tako tokom cijelog trejda samo pratimo makljažu između Supermana i nekog lijevog lika po imenu Doomsday. Apsolutno nikakve informacije nisam dobio ni tko/što je taj Doomsday, zašto uopće napada Supermana ni ništa. (...) S obzirom da je Death of Superman samo prvi dio priče, on više služi kao uvod ili nekakav katalizator za događaje koji će se desiti kasnije (pojava 4 zamjenska heroja koji dolaze umjesto Supermana, ludilo Hala Jordana i slično), no eto, s obzirom da me uz ovaj trejd vežu kakve takve uspomene htio sam ga recenzirati zasebno.

Trenutno sam na pola ovog omnibusa... Trenutak u kome je Superman već mrtav (?) i pojavljuju se oni koji bi da popune njegovo mesto.

Ova priča pomalo vuče na sam početak Simonsonovog Thora - koji mi je, uprkos divnom story arcu s Beta Ray Billom, kasnije bio toliko naporan, da sam ga batalio kad Thor postane žabac... - ali ko je Surtur, to je poznato. Ko je Doomsday - ni reči! S te strane, meni uopšte nije jasno kako je ovo prošlo odmah po objavljivanju...? Možda će kasnije biti objašnjeno, jer postoji samo hint koji možda nije ni to... Ipak, svejedno, meni je ovo vrlo zabavno i vuče me dalje. Ovo je tipična akciona superherojština gde ne bi ni trebalo tražiti neku dubinu i, za promenu, odmara mozak kao dobar Bonelli.

[Vladimir]

meni uopšte nije jasno kako je ovo prošlo odmah po objavljivanju...?

bilo na vestima rts-a, onda zamisli kako je proslo u americi

[Paka01]

Recenzija tog trejda je pisana ko neki osvrt na moja razmišljanja u to vrijeme, kad sam prvi put pročitao Death of Superman Sada se stvar nešto promijenila nakon šta sam pročitao kompletnu sagu, te mogu reći da stvari idu sve bolje i bolje šta priča odmiče dalje, tako da je The Return of Superman definitivno najbolji dio sage iako to sve ipak ostaje kako si i rekao Gil-Galad, klasični akcijski superherojski strip i ko takav je stvarno dobar.