Crisis on infinite reviews - by Paka01

[Paka01]

SIMON DARK: Kompletan serijal



Priča: Steve Niles - 8/10
Crtež: Scott Hampton - 8,5/10
OCJENA: 82,5%


Simon Dark je jedan od onih DCevih serijala iz sredine 2000ih koji inicijalno nisu imali veliku publiku, no krasilo ih je vrlo dobro pripovijedanje i naknadno su stekli gotovo kultni status. Andreykova Manhunter, zatim Secret Six od Gail Simone, a nešto kasnije i Simon Dark dvojca Niles/Hampton, sve su to stripovi čija je popularnost nepravedno disproporcionalna kvaliteti izvedbe, kako scenarija tako i crteža.

Za Stevea Nilesa ste pretpostavljam čuli, radi se o autoru poznatom po horor pričama među kojima je najpoznatiji serijal 30 Days of Night, kod nas ga je objavio Algoritam. Scott Hampton je crtač poznat po svom slikarskom pristupu, a među poznatijim djelima mu je prelijepo naslikani Batman: Night Cries. S Nilesom je već prethodno surađivao na trodijelnom mini-serijalu Batman: Gotham County Line. Što se tiče ovog stripa, radi se o serijalu od 18 brojeva i radnja je smještena u do sada nepoznati nam dio Gothama. Strip je takav da bi bez problema mogao proći i u izdanju bilo koje druge izdavačke kuće s obzirom da je povezanost s ostatkom DC univerzuma svedena na par usputnih referenci. Nijedan nam se poznati lik ne pojavljuje i glavni akteri su redom novi likovi osmišljeni konkretno za ovaj naslov. Izuzev par spominjanja Batmana i Jamesa Gordona, to je više manje to. Radnja bi se otprilike mogla okarakterizirati kao miks "monster of the week" epizoda Dosjea X i filmova Tima Burtona. Teško je ovo nazavit superherojskim naslovom jer Simon Dark u stvari i nije klasični superheroj. Iako štiti Gothamski kvart The Village uz upotrebu nekonvencionalnih i nerijetko smrtonosnih metoda, radi se zapravo o šizofreničnom 17-godišnjaku sakrivenom ispod skrpane kožne maske. Simon je beskućnik i amnezičan je, nema sjećanja na djetinstvo niti na tok događaja koji su ga doveli do situacije u kojoj ga srećemo na početku serijala.
Uz nekoliko pratećih likova koji tu i tamo uskaču u ulogu nositelja radnje, Simon polako otkriva tajnu svog porijekla. Priča sjajno balansira između ozbiljnog horora na bazi magije i onostranog te campy atmosfere i prikladno ubačenog crnog humora. Serijal je tematski podijeljen na nekoliko manjih, no međusobno isprepletenih priča koje dijele zajednički kostur. Niles vrlo dobro vodi radnju i zanimljivo je pratiti Simonov razvoj od nesigurnog i prestrašenog mladića punog nepovjerenja kako prema sebi, tako i prema ostalim ljudima do ajmo reći zrele osobe koja prihvaća odgovornost za svoja djela i gleda na svijet drugačijim očima nego u početku.

Hamptonov crtež je vrlo dobar i kombinacija slikarske tehnike i na momente fotorealističnih kadrova sjajno dočarava gotovo horor atmosferu stripa. Hampton je ilustrirao kompletan serijal, situacija koja se ne viđa toliko često u današnjim ongoing serijalima gdje nerijetko i nakon svega par brojeva znaju uskočiti zamjenski crtači. Simon Dark je lijep primjer stripa koji može biti integriran unutar jednog većeg svijeta bez da robuje njegovim ograničenjima i ako ništa drugo, trebalo bi ga pročitati bar zbog toga. No ovaj strip nudi mnogo više, jer radi se o kvalitetno napisanom djelu sa zanimljivim likovima i intrigantnom radnjom, a sve to popraćeno odličnim crtežom. Dodatni je plus ako ste uz to i ljubitelj žanra. Kompletan serijal je skupljen u tri trejda: "What Simon Does", "Ashes" i "The Game of Life".

"Lurks in the shadows, hides in the park
Simon, Simon, Simon Dark

If you're good, he'll stay away
If you're bad, he'll make you pay

Lurks in the shadows, hides in the park
Simon, Simon, Simon Dark"

[Paka01]

THE WRONG EARTH: Season One



Priča: Tom Peyer - 8/10
Crtež: Jamal Igle - 7,5/10
OCJENA: 77,5%


Za početak, hvala ridiculusu na preporuci! Također, u osvrtu ima spoilera.

Ideja istraživanja paralelnih stvarnosti u superherojskim stripovima je istrošena do te mjere da je teško i zamisliti da se još uvijek može naći djelo koje na interesantan način pristupa toj tematici. Srećom, tu i tamo se ipak pojavi pokoji naslovi koji donosi prijeko potreban dašak svježine. The Wrong Earth je, kako stvari za sada izgledaju, vodeći naslov nove izdavačke kuće Ahoy Comics, a radi se o šestodijelnoj mini-seriji  koja pod palicom veterana Toma Peyera (radio je brdo priča za DC i Marvel) i olovkom Jamala Iglea (poznat ponajviše po Firestormu i Supergirl za DC, ali i BLACK za Black Mask Studios) donosi poprilično zanimljiv twist na klasični superherojski klišej.

O čemu se radi? Earth-Alpha i Earth-Omega su, kako ste i pretpostavili, dvije Zemlje koje postoje u paralelnim stvarnostima i dio su mnogo većeg multiverzuma. Na Earth-Alpha superheroj Dragonflyman i njegov sidekick Stinger uživaju naklonost javnosti, gradonačelnik i građani ih vole i poštuju, negativci su nespretni i smiješni, a prave opasnosti nema. Earth-Omega je pak dom kostimiranog osvetnika Dragonflya koji sam provodi svoju brutalnu i krvoločnu verziju pravde. Stjecajem okolnosti Dragonflyman i Dragonfly u isto vrijeme prolaze kroz međudimenzijski portal i završavaju na suprotnim, "krivim" Zemljama. Kroz šest brojeva pratimo glavne junake u pokušaju da se vrate na svoje Zemlje dok nas Peyer bombardira vrlo dobrim idejama i zanimljivim detaljima koje možda nije lako uočiti na prvu. Iako se radi o (ajmo reći) istim junacima, Dragonflyman i Dragonfly su karakterno vrlo različiti i personifikacije su dva različita razdoblja u razvoju superherojskog stripa. Dok je Dragonflyman omaž kako Silver Age Batmanu, tako i TV seriji s Adamom Westom i Burtom Wardom, Dragonfly je utjelovljenje Imageove revolucije i "grim & gritty" superheroja '90ih godina.

U početku sam očekivao da će se dobar dio stripa svesti na Dragonflyevo ismijavanje i nevjericu oko prirode Earth-Alpha, a da će Dragonflyman postati skroz slomljen beznađem koje vlada na Earth-Omega, no prevario sam se. Peyer ne upada u tu zamku, već u postupcima glavnih junaka primjenjuje logiku za koju imam samo riječi hvale. Dragonflyevo viđenje Earth-Alpha malo po malo mijenja prisustvo Stingera, sidekicka koji je na njegovoj Zemlji počinio samoubojstvo, a ovaj ga nikada nije prežalio. Kako vrijeme prolazi, Dragonfly shvaća da se ni ne želi vratiti na Earth-Omega jer je na ovoj Zemlji shvaća da je sretan, da malo po malo postaje ljudsko biće koje može isplivati iz tame u kojoj je bio zarobljen tko zna koliko godina. S Dragonflymanom se pak događa puno zanimljivija i manje očekivana stvar. Iako se našao na Earth-Omega koja je potpuna antiteza njegovog gotovo bezbrižnog svijeta, Dragonflyman se skoro pa i nije promijenio. Karakter Silver Age superheroja u modernom svijetu djeluje toliko neprirodno da strip gotovo vrišti "ne uklapaš se ovdje!". Čitajući događaje na Earth-Omega, može se steći dojam da Dragonflyman malo po malo postaje lud, no mišljenja sam da to jednostavno iz njega progovara estetika Silver Agea. Za razliku od Dragonflya, Dragonflyman se ne pokušava previše prilagoditi situaciji u kojoj se našao, on jednostavno ide naprijed na jedini način kako zna. Nema osvrta nazad, što je bilo – bilo je i jednom kad se nešto dogodilo, on više na to ne obraća pažnju. Najbolji je primjer situacija u kojoj spašava mladića i vrlo brzo mu nudi priliku da postane Stinger II. Dragonflyman gotovo pa instantno zaboravlja svog još uvijek živog Stingera na Earth-Alpha. Taj je Stinger u prošlosti, u zoni gdje se Dragonflyev um ne vraća i vrijeme je za novu verziju sidekicka. Na sličan način je funkcionirala i većina (ranih) Silver Age Batman stripova, s junacima koji najčešće gledaju isključivo prema naprijed, a prošlost je dimenzija koja kao da nikad nije ni postojala. Bez da otkrivam previše detalja o radnji, reći ću samo da je kraj intrigantan, ali i gorko-sladak u isto vrijeme. S obzirom da je ovo tek prva sezona stripa, vjerujem da nas u budućnosti očekuje zanimljiv razvoj događaja, posebno zbog zadnjih stranicu-dvije.

Crtež je lijep i čist, no ne odskače mi od nekog mainstream prosjeka koji tako često viđamo u superherojskom stripu, tako da mu jednostavno ne mogu dati veću ocjenu od ove. Također, volio bi da je Igle pokušao napraviti malo veću razliku u prikazu Earth-Alpha i Earth-Omega. S obzirom da je u stripu naglasak na razlici između Zemalja, mislim da bi efekt bio jači da je i stil crtanja nije toliko sličan na obje Zemlje. Ovako mi se čini da se razlika ističe više kroz boju (vedrija na Earth-Alpha, mračnija na Earth-Omega) nego kroz sami crtež.

Usudio bi se reći da je The Wrong Earth strip većinom namijenjen fanovima žanra. Ne želim reći da u njemu ne mogu uživati i ljudi koji tek kažualno čitaju tek pokoji superherojski strip, no efekt je definitivno jači ukoliko ste barem malo upoznati s materijom o kojoj Peyer piše. Jedva čekam vidjeti šta nam autori zanimljivoga imaju ispričati u drugoj sezoni na koju ćemo, čini se, morati pričekati sve do 2020. godine.

[ridiculus]

Da, slažem se da je Igle-ov crtež podesniji za prikazivanje događaja na Zemlji-alfa nego na Zemlji-omega, i tad prosto peva od sreće, ali ne mislim da je vizuelna razlika trebalo da bude preterana, ne u okruženju. Nije kao da se radi o razlici između Nove geneze i Apokolipse, ni blizu.  

Zato sam i pomenuo ovo u kontekstu nenacrtanog Shazama. Tamo bi sukob senzibiliteta bio rešen drugačije - tipa, Bili Betson je nekako preskočio godine i decenije (ostao je kuriozitet iz "zlatnog doba"), a svet je postao mnogo mračnije mesto. Sličnu ideju su imali Morison i Milar u Azteku, samo se tamo radilo o liku koji je obučavan u izolovanoj sredini da ima moralni kodeks koji izgleda vrlo naivno u realnoj situaciji. U stvari, sada vidim paralele i sa Kapetanom Amerikom (zaostavština zlatnog doba), ali znam da će ljudi sa njim imati problem zbog političkih konotacija. No, Kapetan je kreacija Džeka Kirbija, jednim delom, a Kirbi u poznijim godinama nikad nije bio parohijalan. Njegov Kapetan Amerika iz 70-ih je čisto ludilo, potpuno nevezan za bilo šta što je prethodilo ili sledilo.

[Paka01]

Da, slažem se da je Igle-ov crtež podesniji za prikazivanje događaja na Zemlji-alfa nego na Zemlji-omega, i tad prosto peva od sreće, ali ne mislim da je vizuelna razlika trebalo da bude preterana, ne u okruženju. Nije kao da se radi o razlici između Nove geneze i Apokolipse, ni blizu.  

Ma jasno, nisam ni ja mislio da je crtež trebao biti radikalno različit, već bi volio da je barem malo drugačiji stil. Ovako mi preslično izgleda. No opet, nije to neki preveliki minus, to je čisto stvar mog ukusa

[Paka01]

HIGH HEAVEN: Season One



Priča: Tom Peyer - 8/10
Crtež: Greg Scott - 8/10
OCJENA: 80%


Pa ima li išta bolje nego kad neki strip skroz neočekivano ugodno iznenadi?
High Heaven je još jedan naslov nove izdavačke kuće Ahoy Comics i ovaj put je u pitanju crna komedija s religijskom tematikom. Mislim, ne sjećam se kad me je zadnji put prvi broj nekog serijala tako dobro nasmijao jer Peyer ovdje radi vrlo dobar posao, sama ideja je, baš kao i izvedba, odlična. Glavni lik je David Weathers koji spletom okolnosti umre i ode u Raj. No, Raj niti mrvicu ne izgleda kao što bi itko očekivao... Ova verzija Raja izgleda ko da je smještena u najgorim kvartovima Novog Zagreba i sastoji se od jednog ogromnog zdanja koje kao da je izvučeno iz bloka socijalističkih stambenih zgradurina Jugoslavije. Povrh svega, David je smješten u malu, trošnu sobicu punu prašine i još ima i cimera! Mislim, ne znam kako to vama zvuči, al meni je bilo presmiješno  [lol2]

S vremenom David shvaća da nitko baš nije zadovoljan u raju, već su se svi nekako pomirili s time da će tu provesti vječnost i to je to. Međutim, naš se junak čvrsto odlučio usprotiviti trenutnom stanju stvari i nekako je uspio ući u zavadu sa Svetim Petrom i anđelima koji mu pokazuju da ipak postoji još jedna razina, tzv. Viši Raj (High Heaven) koji zapravo i izgleda onako kako bi od Raja i očekivali da izgleda. Osim toga mu pokazuju i Pakao koji također izgleda zanimljivije od Raja u kojem se našao. Kada David shvati da je zapravo završio u najgoroj mogućoj verziji života poslije smrti, odluči pod svaku cijenu pobjeći iz Raja. Međutim, Sveti Petar ima druge planove s njim... Stvarno ne bi htio previše otkrivati jer serijal ima svega pet brojeva i strašno je zabavan za čitanje, tako da preporučam da bacite oko. Baš kao i The Wrong Earth iz prethodnog posta i High Heaven će biti podijeljen u sezone, tako da ćemo nastavak priče vjerojatno pričekati barem pola godine, no i ovih pet brojeva je sasvim dovoljno za uvod i dobru zabavu.

[Paka01]

HULK: Kraj - Poslednji Titan



Scenarij: Peter David - 7/10
Crtež: Dale Keown - 7/10
Ocjena: 70%


Za puno je naslova i junaka Marvel izbacio ovakve "The End" priče koje nisu nužno sastavni dio 616 univerzuma (Marvelovog glavnog univerzuma, jel). Neke su bolje, neke lošije, a koliko me sjećanje služi Davidova "The Last Titan" visoko kotira među njima. Inače, Peter David slovi kao jedan od najpoznatijih pisaca Hulka, a njegov 12-godišnji run se smatra klasikom. Što se tiče "Poslednjeg Titana", ne mogu reći da me nešto posebno oduševio. Radi se o sasvim jednostavnoj ideji koja po mom mišljenju nije dovoljno razrađena kako bi ostavila jači dojam. Za očekivati je da neće biti puno događanja s obzirom da je Banner/Hulk posljednji čovjek na Zemlji, no Bannerov beskrajni monolog nakon nekog vremena postaje repetativan i zamoran. Dijeliovi u kojima Hulk preuzima glavnu ulogu također nakon nekog vremena djeluju kao beskrajno grintanje bez nekog višeg cilja. Te stavke još više dolaze do izražaja zbog same kratkoće stripa. Usporedba s Prometejem je definitivno highlight cijele priče, no sami kraj mi je donekle nedorečen. Hulk koji ostaje sam na svijetu, ovaj put i bez Bannera mi ne izaziva nikakvu emocionalnu reakciju koju je Peter David očito želio prikazati. Strip kojemu je glavna ideja pokazati beznađe i izoliranost u mojim očima ne uspijeva dovoljno dobro na čitatelja prenijeti raspon te samoće i beskrajne pustopoljine kojom Banner i Hulk lutaju..

S druge strane, Darkwoodovo izdanje izgleda stvarno odlično. Iako smatram da Keownov crtež ne zahtjeva veliki format, ne mogu poreći da je sveukupni dojam izdanja impresivan. Tome uvelike pridonosi i uvodni tekst u kojem imamo gotovo kompletnu povijest Hulka od stripu, od njegovog prvog pojavljivanja pa do dana izlaska ovog naslova. Nije ovo loš strip, no nije ni baš neophodan i mislim da se ništa nećete izgubiti ako ga i ne pročitate. Moglo je bez problema ići i u originalnom formatu, no s obzirom da je cijena bila izrazito povoljna, ne smeta ni ovako

[Paka01]

THE BLACK BEETLE: No Way Out



Scenarij: Francesco Francavilla - 8,5/10
Crtež: Francesco Francavilla - 9/10
Ocjena: 87,5%


The Black Beetle je ljubav na prvi pogled  [love2] Od prvih kadrova sam mogao nanjušiti da će mi ovo biti skroz po guštu. Pulp junaci su nešto što mi se strašno sviđa, no nikako da se baš ubacim u njihov svijet kako treba... Međutim, ono malo što sam čitao (većinom stvari koje je pisao Matt Wagner) bi mi se redovito svidjelo. Odlučih provjeriti Black Beetlea većinom zbog toga što mi je Francavilla fenomenalan crtač i njegovi dijelovi Batmanove "The Black Mirror" priče koju je radio sa Scottom Snyderom mi izgledaju prelijepo. Međutim, sve je to nadmašio s The Black Beetle gdje se pokazao i kao vrstan pripovjedač. Scenaristička strana ovog stripa pršti dobrim ukusom i pravi je gušt čitati.

Ukratko, The Black Beetle je junak smješten u Colt Cityju za vrijeme ranih 1940'ih godina. Nemamo nikakvu origin priču, nikakav uvod u lik i djelo titularnog junaka. Nemamo čak niti njegovo pravo ime i upravo u tim detaljima leži jedan dio čari stripa. Francavilla skoro ništa ne otkriva i ostavlja tu uvijek slatku dozu misterije i znatiželje koja me vuče da dalje čitam i pitam se... Znamo da je Black Beetle junak, znamo da je Colt City opasno mjesto puno mafije, znamo da su u priču upleteni između ostaloga i mistični kultovi i nacisti i to je to. I dovoljno je. Beetle je vuk samotnjak bez saveznika, tip osvetnika koji pravdu provodi sam i ne libi se likvidirati svoje neprijatelje. Priča sama po sebi nije nešto pretjerano zahtjevna, no Francavilla to nadoknađuje fenomenalnom atmosferom i crtežom. Nema on nikakav ultradetaljni stil crtanja, no kombinacija boja (većinom kombinacije smeđe, crvene i žute, plus tu i tamo tamnoplave) i načina kadriranja odiše svježinom i osjećajem kao da gledam stare filmove ili fotografije iz 40'ih... Jednostavnost priče nikako ne uzimam kao minus jer Francavilla u svom minimalizmu gotovo savršeno drži interes čitatelja i praznog hoda praktički nema. The Black Beetle je odličan primjer kako neke stvari funkcioniraju puno bolje kada je scenarist i crtač ista osoba, stavka koju je u mainstream stripu npr. Darwyn Cooke doveo gotovo do savršenstva. Crtež i tekst se savršeno nadopunjuju i svih pet brojeva sam pročitao skoro u jednom čitanju. Istina, nije ovo dug strip, no vuče i tjera vas da ne odvajate oči od papira/ekrana sve dok ne dođete do posljednje stranice.

S obzirom da je ovo Francavilli vjerojatno projekt kojim se bavi u slobodno vrijeme, između gaža za "veće igrače" (radio je za gotovo sve glavne američke izdavačke kuće), The Black Beetle ne izlazi često koliko bi želio. No Way Out se sastoji od nultog broja "Night Shift" iz 2011. godine i četverodijelne naslovne priče iz 2013. godine. Dok je crtež konstantno dobar, osjetna je razlika u kvaliteti scenarija između nultog broja i ove kasnije mini-serije. Nulti je broj na momente nespretno napisan, stoga i nešto manja ocjena, no drago mi je vidjeti da se Francavilla kasnije ispraksirao i poboljšao scenarističku stranu. Ukratko za kraj, No Way Out je pravi dragulj koji definitivno treba imati na papiru.

[Paka01]

MOONCOP



Scenarij: Tom Gauld - 7/10
Crtež: Tom Gauld - 7/10
Ocjena: 70%


A sada nešto sasvim drugačije... Nisam siguran uklapa li se uopće ovaj strip u nekakvu moju viziju ove teme, ali nema veze. Ionako nema nekih striktnih pravila, pa zašto ne Mooncop je kratka SF priča koja igra na emocije i to radi vrlo upečatljivo. Autor nas kroz 90ak stranica vodi u ljudsku koloniju na Mjesecu u bliskoj budućnosti. Glavni lik je neimenovani policajac koji se suočava sa sve prisutnijom usamljenošću i izoliranošću prouzrokovanim progresivnim napuštanjem kolonije od strane stanovnika i njihovim postepenim povratkom na Zemlju. Dani mu se sastoje od besmislenih rutinskih patrola i popunjavanja isto tako besmislenih formulara. Iz dana u dan broj stanovnika kolonije je sve manji, mještani se vraćaju nazad na Zemlju, a život se polako gasi. Nekada se dolazak na Mjesec možda činio kao dobra ideja, a sada jednostavno djeluje blesavo.

Ovo je vrsta priče koja ne pridaje previše važnosti tehnikalijama, već naglasak stavlja na samu priču. Crtež, iako strašno jednostavan i stiliziran, odiše retrofuturizmom te zrači prolaznošću i izolacijom. Teksta nema puno, dijalozi su kratki, jednostavni i rudimentalni, na momente prožeti suhim humorom koji još više pojačava osjećaj osamljenosti. Melankolija nikad nije izražena direktno, no teško je ne očitati iz samog stanja stvari. Ništa ovdje nije zapravo pošlo krivo, autor nam prikazuje jednog pojedinca koji nastavlja živjeti svojim životom i pokušava naći smisao tamo gdje su mnogi drugi odustali. Svi smo se našli u takvoj situaciji, išli smo prema cilju koji nam se u nekom trenutku činio kao dobra ideja, no kad smo jednom tamo stigli, vidjeli smo da baš i nije onako kako smo planirali. Što dalje? Odustati i posvetiti se nečemu "boljem" i smislenijem ili pokušati pronaći nešto lijepo u situaciji u kojoj se nalazimo? Mislim da točnog odgovora nema. Naš policajac pokušava i jedno i drugo, a na pitanje je li dobro odlučio ne dobivamo odgovor. Taj zaključak je unikatan za svakoga od nas i to je najveća kvaliteta ove priče. Tjera nas da se zamislimo u istoj situaciji i pita nas što bi mi učinili.

"Since I was a boy, I've dreamed about becoming a cop and living on the moon. But now I'm here, it seems like the party's over and everybody's going home."

[Paka01]

THE BLACK BEETLE: Kara Böcek



Scenarij: Francesco Francavilla - 7,5/10
Crtež: Francesco Francavilla - 9,5/10
Ocjena: 85%


Slabija priča, bolji crtež - tako bi se ukratko moglo pisati drugo poglavlje The Black Beetlea. Kara Böcek je kratka priča od svega 40 stranica i naprosto je nevjerojatno da je Dark Horse odlučio objaviti tako kratko izdanje u tvrdim koricama jer nakon čitanja se teško oteti dojmu da ovo nije trebalo objavljivati bez nastavka priče (koji naravno još uvijek nije izašao, a tko zna i kada će). Black Beetle ulice Colt Cityja mijenja misijom u Istambulu (ilitiga Konstantinopolu, po starom imenu kako ga likovi nazivaju u ovoj priči) gdje naganja misteriozni artefakt koji je nakratko bio spomenut u prethodnoj priči No Way Back. Naravno, u priču su ponovno upleteni i nacisti te moram napomenuti da mi ovakva avantura više leži nekome poput Indiane Jonesa nego Black Beetleu. Promjenom mjesta radnje se donekle gubi taj pulp štih koji je toliko krasio prljave i opasne ulice Colt Cityja u prvoj priči, no opet treba biti pošten i reći da atmosfera Istambula izaziva jednu lijepu dozu mističnosti i istraživanja nepoznatog, pogotovo sjetimo li se da se radnja još uvijek događa za vrijeme 40'ih godina prošlog stoljeća. Ništa osim spomenutoga nije konkretno loše u priči, već joj glavni problem leži u tome što je prekratka i nedovršena.

Crtež mi je s druge strane efektivniji negoli u No Way Out. Izuzetno ugodan Francavillin stil je još uvijek tu, čak bi se usudio reći da mu puno bolje odgovara ovakav način crtanja s tanjim linijama. Pruža mogućnost prikazivanja više detalja u odnosu na mrvicu grublji stil iz prve mini-serije. S obzirom na drugačije mjesto radnje i boje su zemljastije i zagasitije te savršeno pašu Istambulskim ulicama i trgovima. Sve u svemu, Kara Böcek je još uvijek vrlo dobra priča koja više djeluje kao intermezzo između dva poglavlja jedne veće sage negoli kao samostalna priča. Kada jednom i dobijemo nastavak i kraj cijele ove sage, bilo bi lijepo kad bi nas Dark Horse počastio jednim omnibus izdanjem kako bi sve djelove imali na jednom mjestu. Do tada nam ostaje samo čekati.

[Paka01]

THE PHANTOM STRANGER: Footsteps
(izvorno objavljeno kao recenzija na portalu Stripovi.com)



Scenarij: Alan Moore - 7/10
Crtež: Joe Orlando - 7/10
Ocjena: 70%


Phantom Stranger je jedan od onih rijetkih DC likova koji su desetljećima uspješno izbjegavali prikaz bilo kakvog origina, ostavljajući gotovo sve na maštu čitateljima. Fanovi su praktički sve do 2012. godine i linije naslova poznate kao "The New 52" imali samo spekulacije i kontradiktorne komadiće priča koji su ih upućivali na raznorazane oblike Strangerovog porijekla. Nijedna od tih varijanti porijekla nikada nije prihvaćena kao definitivna. Sve do 2012. je Stranger je prkosio svim Crisisima, rebootovima i sličnim revizijama, ostavši manje-više na unikatnoj poziciji u DC univerzumu. U modernom dobu američkog stripa Stranger je gotovo redovito bio sveden na sporednu ulogu i rijetko se pojavljivao kao glavni lik; od 1988. pa sve do 2012. godine nije imao svoj vlastiti serijal. Kada je DC je 1986. godine pokrenuo ediciju "Secret Origins" u kojoj su razni timovi autora predstavljali porijekla velikog broja junaka (najčešće dva po broju), Phantom Stranger je dobio kompletan broj za sebe. Četiri autorska tima su predstavila četiri moguća Strangerova porijekla: Mike W. Barr i Jim Aparo s pričom "Tarry Till I Come Again", Paul Levitz i Jose Luis Garcia Lopez s "...And Men Shall Call Him Stranger", Dan Mishkin i Ernie Colon s "Revelations" te na kraju Alan Moore i Joe Orlando s "Footsteps".

Moore nam na svega deset stranica donosi dvije isprepletene priče, jednu koja se odvija u današnje vrijeme i jednu milenijima staru. Tisućljećima prije današnjeg vremena pratimo situaciju u Raju tokom posljednjih dana prije pobune. Anđeli Etrigan i Azmodus vrbuju Strangera (tada još uvijek anđela) da im se pridruži u otvorenoj pobuni protiv Raja, no Stranger ne uspijeva odlučiti je li to dobra ideja ili ne... Za vrijeme pobune se postavlja kao neutralni promatrač da bi kasnije bio odbačen prvo od Raja, a zatim i od palih, prokletih koji mu čupaju krila i proklinju ga da vječnost provede hodajući Zemljom. U drugoj priči pratimo Strangera dok svjedoči sličnoj situaciji u današnjim danima, a glavni likovi su nekolicina običnih ljudi čija situacija strašno podsjeća na gore spomenutu Strangerovu. Moore u ovih kratkih deset stranica uspijeva spojiti naizgled nespojivo - dileme i sukobe običnih ljudi poistovjećuje s bićima s više razine postojanja tisućama godina prije današnjeg dana. Kraj priče očekivano spaja dva glavna lika, dvije individue odbačene od onih kojima su u određenom trenutku pripadali. Svatko sa svojom naizgled unikatnom pričom i patnjom za koju je siguran da je samo njegova. No ova priča nam govori da i u najcrnijim trenucima možda negdje postoji netko s kime se možemo poistovjetiti, bilo da se radi o nekome s kime smo bliski ili da je u pitanju nitko drugi negoli stranac...

Alan Moore je mnogo puta dokazao da je majstor kratke forme i "Footsteps" nije iznimka. Kroz deset stranica nam uspijeva ispričati priču koju bi neki manje vješt pisac nepotrebno razvukao na puno više stranica. Za crtež je bio zadužen Joe Orlando koji je sasvim korektno odradio svoj dio posla. Ako vam ime zvoni u ušima, moguće da ste negdje uhvatili informaciju da je nacrtao jednu stranicu u petom poglavlju Watchmena. Njegov crtež fiktivnog stripa "Tales of the Black Freighter" je jedini crtež u kompletnim Watchmenima koji ne potpisuje Dave Gibbons. Kako je bilo i očekivano, DC se nikada nije izjasnio koja je od četiri navedene priče iz ovog broja službeno porijeklo Phantom Strangera te su kroz sljedeća desetljeća raznorazni pisci koristili enigmu njegove prošlosti kao poligon za plasiranje svojih ideja. Ipak, Mooreova priča je je ostala svojevrsni sakriveni biser koji se isplati pročitati.

[Paka01]

INCOGNEGRO



Scenarij: Mat Johnson - 7,5/10
Crtež: Warren Pleece - 7/10
Ocjena: 72,5%


Tražeći kroz bespući interneta preporuke za dobre krimi stripove, na jednoj listi sam naletio na ovaj naslov. Odlučio sam se pročitati ga jer mi se činilo da bi radnja smještena na jug Sjedinjenih Američkih Država za vrijeme ranih 30ih godina prošlog stoljeća mogla biti dobrodošlo osvježenje u odnosu na more drugih krimića koji su smješteni u kasnija desetljeća.

Priča prati Zanea, novinara iz New Yorka koji odlazi na jug SAD-a kako bi napisao reportažu o linčevanjima crnog stanovništva. S obzirom da Zane ima izrazito bijelu put, u očima mnogih ljudi može bez problema proći kao i bijelac, što ga stavlja u dosta zanimljivu poziciju iz koje može svojim očima vidjeti rasističke nepravde i ubojstva koja se dešavaju na Jugu. Spomenutih godina (ali i ranije) su takvi crnci u nekim situacijama uistinu mogli proći kao bijelci i to je povijesna činjenica, no moram priznati da nisam dovoljno duboko istraživao da vidim je li ekspozicija u tolikoj mjeri u kojoj je prikazana u ovom stripu uistinu bila moguća. Kao što rekoh u početku, Incognegro je u stvari krimić no mišljenja sam da ni sam autor nije bio siguran bi li se više fokusirao na rasne probleme ili bi se konkretnije pozabavio dijelom priče vezanim za ubojstva i nestale osobe koje i nemaju previše veze s već spomenutim rasnim netrpeljivostima. Iz tog razloga strip na momente može ostavljati polarizirajući efekt jer Mat Johnson ne uspijeva do kraja povezati te dvije spomenute priče. Nakon što sam završio čitanje, nisam se mogao oteti dojmu da bi bilo bolje da je autor ipak više pažnje posvetio rasizmu na Jugu, a da je dio priče koji vuče na klasičan krimić sveo na minimum. Ovako pri kraju stripa imamo puno meni ne baš uvjerljivih twistova koji samo bespotrebno kompliciraju priču, a da joj pritom ništa ne dodaju. Također, na momente se neki likovi ponašaju donekle neuvjerljivo samouvjereno i nedovoljno oprezno što mi nikako nije u skladu s poprilično opasnom i napetom atmosferom koja vlada u gradiću u kojem se odvija radnja.  

Suprotno tome, sami prikazi rasnih razmirica i mržnje su sasvim dobro prikazani bez ikakvog uljepšavanja, ali i bez pretjerivanja. Karakterizacija likova je vrlo dobra (osim već par spomenutih out of character izleta na kraju), a atmosfera zorno prenosi duh tog vremena, kako crtežom tako i kvalitetnim dijalozima. Također, još jedna pozitivna stvar je i to što autor ne zalazi u sferu stavljanja crnog stanovništva isključivo u ulogu žrtve, niti je bijelo stanovništvo isključivo prikazano kao tlačitelj. Ima naravno i toga, no rasna je podjela ovdje u službi priče, kako bi i trebalo biti, a ne obrnuto kao kod mnogih naslova slične tematike danas.

Crtež nije loš, no nema nikakvih značajki koje bi ga podigle iznad prosjeka. Moram samo napomenuti da postoje dvije verzije ove grafičke novele. Prva je ona izvorna objavljena 2008. godine gdje je crtež isključivo crno-bijel (tu sam verziju čitao), te ona iz 2018. kada je za 10. godišnjicu izlaska stripa Pleece "modernizirao" crtež dodavši mu i sive tonove slično kao npr. u Walking Dead stripovima. Moram priznati da mi ta varijanta iz 2018. godine ipak izgleda bolje i življe u odnosu na prvu. Sve u svemu, dobar je ovo strip, al mišljenja sam da mu je falilo fokusa i čvrste ruke koja bi ga odvela više u jednu stranu. Vrijedi pročitati.

[Paka01]

MI3



Scenarij: Grant Morrison - 7,5/10
Crtež: Frank Quitely - 9/10
Ocjena: 82,5%


(Ima nešto sitno spoilera)

Očekivanja su zeznuta stvar. S obzirom da Mi3 kotira visoko pri raznoraznim rangiranjima Morrisonovih stripova (ili bar imam takav dojam), teško ga je pročitati bez uplitanja unaprijed postavljenih očekivanja. Možda sam upravo zbog toga nakon čitanja imao dojam da ovo ipak nije toliko genijalan strip koliko ga se takvim često prikazuje, no isto tako mogu reći da se radi o vrlo dobrom djelu vrijednom čitanja.

Priču svi već znamo pa je nema smisla ponavljati, no reći ću da je ovo jedan od direktnijih i jednostavnijih Morrisonovih stripova. Svi vi koji inače čitate njegova djela znate koliko voli komplicirati stvari i ubacivati u njih sve i svašta, no Mi3 je začudo veoma pravocrtan strip koji funkcionira po "show, don't tell" principu. Morrosion ne guši tekstom, nema objašnjavanja radnje nadugo i naširoko, a dijalozi su svedeni na nužni minimum. Međutim, bilo bi krivo reći da zbog toga priča prati jer crtež ovdje nosi glavni dio radnje.

Quitely je fenomenalan crtač i to je već odavno poznato, no ovdje kadriranje podiže na jedan novi nivo. Zanimljivo je pročitati tekstove nakon stripa gdje autori objašnjavaju kako su s crtežom pokušali prikazati dodatnu treću dimenziju i dodati mu dubinu, omogućujući tako čitatelju da praktički zaroni u stranice i svijet Mi3. Takav pristup u kombinaciji sa Quitelyevim čistim crtežom uistinu oživljava stranice stripa. Crtež je ovdje glavna zvijezda i upravo zbog njega Mi3 vrijedi pročitati više puta. Naviknuti smo da je u većini slučajeva tekst nositelj radnje, no ovdje je uloga obrnuta te je stoga lako preskočiti neke detalje ukoliko se strip pročita prebrzo. Zato mislim da će svako sljedeće čitanje otkriti neke nove detalje i zanimljiva rješenja. Što se baš same radnje tiče, sviđa mi se što autori nisu štedjeli na krvi i brutalnosti. Ti su dijelovi odrađeni s ukusom i strateški su raspoređeni po stripu te izazivaju željenu reakciju bez da sam iti jednom pomislio da su pretjerali. Kraj mi se posebno sviđa jer sam očekivao da će biti tragičan, no prikazano rješenje me je ugodno iznenadilo. Morrison je odlično uklopio happy end (ako ga možemo nazvati happy endom) bez upadanja u zamku patetike i neuvjerljivosti.

Mi3 možda ne zaslužuje baš toliko uzdizanje u nebo kakvo ga nerijetko prati, no iskreno smatram da se radi o vrlo dobrom stripu koji, osim što priča stvarno lijepu priču, mami čitatelje stvarno fenomenalnim i zanimljivim načinom crtanja koji na Darkwoodovom velikom formatu stvarno dolazi do izražaja. Vratiti ću se ovom stripu prije ili kasnije, zaslužio je to.

[Paka01]

HAWKEYE by Matt Fraction & David Aja



Scenarij: Matt Fraction - 9,5/10
Crtež: David Aja, V.A. - 8,5/10
Ocjena: 90%


Gotovo svaki junak ima neku priču ili run koji se godinama, pa i desetljećima kasnije gleda kao definitivna verzija i s kojom se svi budući naslovi tog junaka uspoređuju. Daredevil ima run Franka Millera, Thorovi stripovi se najčešće uspoređuju s onim Waltera Simonsona dok su od novijih stvari najbolji primjeri Punisher Gartha Ennisa ili npr. Fantastic Four Jonathana Hickmana. Matt Fraction je s ovim runom stvorio djelo koje će isto tako kroz godine koje dolaze stajati kao kruna njegove karijere, ali i kao vjerojatno najbolji Hawkeye strip uopće. Međutim, nije ovo samo odličan Hawkeye strip. Ovo je jedan odličan strip generalno gledano, neovisno o glavnom junaku. Bilo mi je ovo drugo čitanje; na prvo mi je bio odličan, no moram priznati da mi je na drugo još bolje sjeo.

- Odakle krenuti uopće?
Za početak bi rekao da je ovaj Hawkeye serijal izrazito pogodan kako za stare čitatelje, tako i za nove koji nisu upoznati s likom i o njemu ne znaju ništa. Fraction nam prikazuje život Clinta Bartona kada nije na nekom zadatku s Avengersima i to je, kao što piše u uvodniku, uistinu sve što trebate znati prije čitanja.

- Tko je Hawkeye?
Iako se Clint donekle nameće kao glavni lik, što je uostalom i očekivano s obzirom da se njegovo ime prvo veže s Hawkeyeom, treba napomenuti da su njegove avanture i život samo polovica priče. Druga polovica je Kate Bishop, 19-godišnja članica Young Avengersa koja se također koristi imenom Hawkeye. Ovo je strip kako o njemu, tako i o njoj i ta razdioba Hawkeyea na dva junaka je jedna od najdražih mi značajki cijelog runa. Fraction fenomenalno karakterizira Clinta kao ciničnu, autodestruktivnu i lijenu individuu koja sve u životu želi napraviti sama, dok je Kate svojeglava, prkosna i puna energije i života. Karakterne razlike ovih dvoje junaka čine savršeno zabavan tim i nemoguće ih je ne voljeti usprkos njihovim ponekad iritantnim manama i mušicama (ili ih možda volimo upravo zbog toga).

- Čekaj malo, pa je li ovo onda ozbiljan ili humorističan strip?
Oboje. Od svega ima pomalo i to i jeste ono najbolje. Od početka do kraja je strip prožet inteligentnim humorom zbog kojega ćete se cerekati više nego što bi očekivali, dok je gotovo u isto vrijeme pun ozbiljnih, tužnih, veselih, opasnih i srceparajućih momenata zbog kojih ćete likove ponekad htjeti poslati u k****, ponekad će vam ih biti žao, ali od prve do zadnje stranice će vam biti stalo do njih. Željeti ćete da budu bolji, da im bude bolje i strepiti ćete oće li im se štogod dogoditi.

- Zašto je Hawkeye tako genijalan?
Zato što odiše takvom svježinom i suludim idejama koje se naizgled čine banalne, ali način na koji ih Fraction piše i Aja crta su prva liga. Puno je tu momenata koje bi mogao izdvojiti kao omiljene, no treba reći da Fraction s medijem (mainstream superherojskog) stripa barata na načine za koje niste ni mislili da bi mogli funkcionirati sve dok ih ne vidite na djelu. Na polovici serijala se priča razdvaja na dva dijela i to se posebno upečatljivo vidi ukoliko se strip čita kroz obične mekokoričene trejdove. Od četiri trejda koliko ih ima u cijelom serijalu, kroz prva dva su Clint i Kate zastupljeni zajedno. Na kraju drugog trejda se priče razdvajaju tako da treći trejd prati samo i isključivo Kate, dok se s četvrtim trejdom prebacujemo na Clinta. Najbolja je stvar to što se obje priče događaju istovremeno, tako da neke detalje koje smo vidjeli sa Kateine strane tek kasnije vidimo sa Clintove. Zadnja dva broja čine samu završnicu i ekipa je ponovno na okupu.

- A crtež?
Aja je u životnoj formi sa Hawkeyem. Ako ste čitali njegovog i Fractionovog (plus Brubakerovog) Immortal Iron Fist, znate da se radi o itekako sposobnom crtaču, no ovdje primjenjuje drugačiji, minimalistički stil pun detalja, sitnih kadrova i sličica koje je nevjerojatno zabavno za pratiti. Međutim, definitivno najzanimljiviji broj je onaj u kojem je glavni lik Lucky, the Pizza Dog, Clintov pas. Za vas koji niste čitali, ne bi htio kvariti iznenađenje, ali radi se o jednom od najzanimljivijih brojeva nekog stripa koje sam pročitao u dugo dugo vremena.

- Zašto onda ovaj strip nema ocjenu 100% kad je tako genijalan?
Nema savršenu ocjenu iz dva razloga. Prvi je se Fraction nekada zna malo pogubiti s konstantnim kronološkim skokovima u radnji. S obzirom da strip ne teče pravocrtno, nekada to može djelovati pomalo konfuzno i zapetljano, no ništa u tolikoj mjeri da bi upropastilo doživljaj čitanja. Druga stvar su gostujući crtači. Aja nažalost ne ilustrira cijeli run, već neka poglavlja rade drugi autori. Posebno se to vidi u trećem trejdu gdje pratimo Kate jer njen dio priče crtaju isključivo Javier Pulido i Annie Wu koji su vrlo dobri crtači sami po sebi, no meni osobno nisu na razini na kojoj je David Aja.

- Završni dojmovi?
Zatvaranjem stražnje korice zadnjeg trejda se pojavio onaj osjećaj neutažive gladi koja više "još!!", no više nema. Fraction završava svoju priču napravivši puni krug i ostavlja nas u gorko/slatkom stanju, ono kad znamo da je bolje da se završilo na tako visokom nivou nego da se proteglo u nedogled, ali opet bi voljeli da ima bar još jedna epizoda. Znate već kako to ide sa stvarima koje volimo

[Paka01]

Crisis on Infinite Reviews: #100

Eto ga ljudi, malo po malo smo došli i do stotke. Prethodni post je ujedino bio i stoti osvrt na ovoj temi.

Počelo je skroz lagano, kao nekakva moja ideja oživljavanja foruma i pisanja onakvih tekstova kakve bi i sam volio češće pročitati, a s vremenom se pretvorilo u neku vrstu hobija. Trudio sam se ostavljati malo detaljniji osvrt za gotovo svaki američki strip koji bi pročitao i kako je vrijeme išlo, došlo mi je u glavu da mi je gušt pisati na taj način. Kada sam započeo temu ima skoro pa 5 godina (tko bi rekao da je već toliko prošlo), nije mi bilo ni na kraju pameti da bi mogao ovoliko ustrajati i dogurati do troznamenkaste cifre. Neki su tekstovi bili duži, neki kraći, sve ovisno o tome koliko me inspiracija držala u tom momentu. Za neke mi je ipak žao što ih nisam malo kvalitetnije napisao

Gledam sad malo prvu stranicu i ovu podjelu po izdavačima... DC očekivano prevladava s obzirom da su mi bili i ostali najdraži izdavač. Zatim nakon njih Marvel, pa Vertigo i Image, te naposlijetku Dark Horse i kombinacija svih ostalih, manjih izdavača. Iako najpoznatiji izdavači čine veliku većinu pročitanih naslova, u zadnje vrijeme se trudim tu i tamo pročitati neke manje poznate naslove, otkriti potencijalno odlične stripove za koje smatram da vrijedi baciti oko na njih.

U svakom slučaju, topic nastavlja dalje u istom ritmu, ali isto tako su moguća neka iznenađenja tokom godine. Imam neke ideje i planove, al za sada ne bi ništa obećavao ni previše otkrivao. Vidit ćemo kako će se stvari odvijati Hvala Vam svakako što čitate!

[Imrahil]

Samo ti kači recenzije i dalje [juznapruga2]