Bloody Sam

[Rommel]

evo nešto staro staro...već dugo nemam snage napisati nešto novijeg datuma

Bloody Sam, kako ružan nadimak za jednoga od najvećih američkih sineasta. A prišiven mu je još davne 1969. godine, odmah nakon što je prikazan njegov novi film, film po kome će i najbolje ostati zapamćen, unatoč čitavom nizu izvrsnih filmova u njegovu opusu. Alkohol, kao i njegov stil života, dovesti će do toga da se na stranicama The New York Timesa od 29.12.1984. pojaviti kratka osmrtnica sa tužnom viješću da je noć prije preminuo i to od posljedica srčanog udara, režiser čuvenog filma «The Wild Bunch» («Divlja horda»). Pa naravno tko bi drugi i mogao nositi takav nadimak, ako ne Sam Peckinpah. Napustio nas je prije toćno dva desetljeća, a ovaj tekst neka posluži kao prisjećanje i mala posveta na jedinu osobu kojoj bi tako rado poručio «Play it Again, Sam...»

David Samuel Peckinpah, rodio se 21. veljače 1925. godine u Fresnu, California. Njegovi roditelji su očekivali da će njihov sin nastaviti obiteljsku tradiciju i studirati pravo, te preuzeti posao u obiteljskoj tvrtki (u obitelji Peckinpah do tada je već bilo nekoliko sudaca, pa čak i kongresmena), Samov slučajan susret nakon što je odslužio vojsku (bio je pripadnik marinskog korpusa i služio je u Kini tokom 1945. godine, no njegov bataljun nije učestvovao u borbama), sa studenticom drame Mary Sellard, koja će mu kasnije postati i suprugom, umnogome će mu odrediti daljnji životni put. Upisati će studij drame na Fresno State Collegu, a to će nastaviti dalje i na University of Southern California.

Već tada je pokazivao izrazitu želju da se bavi režijom, a sreća će mu se osmjehnuti 1954. godine kada će doći u kontakt sa Donaldom Siegelom, sa kojim će surađivati i kao asistent režisera, režiser dijaloga i suradnik na scenariju u poznatom Siegelovom filmu «Invasion of the Body Snatchers» («Invazija tjelokradica»). Poznanstvo sa Siegelom, omogućilo je Peckinpahu da uspostavi kontakte sa producentima CBS-ove serije «Gunsmoke» («U dimu baruta») a za nekoliko epizoda serije će napisati i scenarij. Tako je otpočela njegova rana, televizijska faza. Pisati će scenarije za brojne serije, «Broken Arrow» («Slomljena strela»), «Tales of Wells Fargo» («Priče o Wells Fargu»), «Zane Grey Theatre», («Zane Grey Kazalište»): epizoda «The Knife Fighter» («Borac sa nožem») iz serijala Slomljena strela, obilježila je njegov prvi pokušaj režiranja. Zatim će preuzeti režiju pojedinih epizoda serije «Rifleman» («Čovjek s puškom») da bi 1959-1960 godine napravio vlastitu seriju «The Westerner» («Zapadnjak»). Iako je išla samo jednu sezonu, (desetak epizoda) serija je proglašena najboljom u žanru, a u njoj će Peckinpah iskušati sve motive koje ćemo kasnije nalaziti u svim njegovim filmovima. Osim toga radeći za TV upoznati će većinu glumaca koji će postati njegov svojevrstan stalni postav: Strother Martin, R. G. Armstrong, Warren Oates, Ben Johnson...

1961. godine Peckinpah radi svoj prvi film «Deadly Companions» («Kobni suputnici») sa Brianom Keithom i Maureen O' Hara, ali film prolazi posve nezapaženo... i sam se režiser od njega ogradio tvrdeći da nije imao nikakvu slobodu u radu. No već idućim filmom, pokazao je što može ako mu se puste odriješene ruke. «Ride the High Country» («Pucnji poslijepodne») priča je o dvojici ostarjelih revolveraša i prijatelja (Joel McCrea, Randolph Scott) koji se nađu na suprotnim stranama, jer se jedan želi domoći novca na bilo koji način da ima mirnu starost, dok drugi koji radi kao šerif to ne može dopustiti. Izrazito nostalgična i poetska vizija sumraka starog zapada, Pucnji poslijepodne ujedno su i oproštajni film dvojice veterana western filmova koji nakon ovog nisu snimili više niti jedan film, željeli su karijeru završiti sa ovako značajnim filmom. I uistinu ovaj je film poharao svjetske festivale dobivši između ostaloga Grand Prix na Belgijskom međunarodnom filmskom festivalu (potukao je konkurentni film koji je bio ništa manje nego li Fellinijev 81/2), te nagradu Pariških filmskih kritičara.... Treći Samov film označio je početak trajnih problema koje će ovaj autor imati sa producentima: «Sierra Chariba / Major Dundee» iz 1965. godine iskasapljen je producentskim škarama do neprepoznatljivosti, iako je imao potencijala doseći kvalitetu «Divlje Horde» i uz izvrsnu glumačku ekipu (James Coburn, Charlton Heston, Richard Harris), i interesantnu temu o progonu skupine apača, od strane šarolike skupine što vojnika Unije što konfederalnih zarobljenika kojima je ova akcija vid iskupljenja, a međusobni animoziteti između jednih i drugih dodatno su opterećivali ionako tešku misiju... nerazumno kraćenje gotovo cijele zadnje trećine filma ostavilo ga je u mnogo pogleda nedorečenim, na mjestima i nerazumljivim.... i nažalost taj film do sada nije, a pitanje je i da li će ikada biti restauriran u punoj verziji. A to je Peckinpaha toliko izludilo da je došlo po prvi puta do one njegove čuvene javne provale bijesa. Nažalost sve što je postigao bilo je da je otpušten sa snimanja idučeg filma «Cincinnati Kid», posao će preuzeti Norman Jewison, a Peckinpah će 3 iduće godine provesti na crnoj listi bez prava snimanja filmova.

I onda je došla 1969. godina u kojoj je Sam postao Bloody Sam, godina Divlje horde. Već sami uvodni kadrovi filma, najavljuju da će ovo biti nešto neviđeno. Grupa konjanika u vojničkim odorama ulazi u gradić Starbuck. Nedaleko njih vidimo zaigrane skupinu meksikanske djece. I dok se kadrovi naizmjece sele s jahača prema djeci vidimo i čime se igraju. Bacili su škorpiona na mravinjak i svi mravi su izašli i napali ga, a djeca sa smješkom i radošću posmatraju njihovu borbu na život i smrt, da bi na kraju zapalili vatru oko svega i gledali kako sve gori. Izuzetna scena, koja više nego rječito govori o surovosti i okrutnosti kao o nečemu normalnom, usađenom u ljudima. Kad su već djeca takva, može li nas i smije li nas čuditi sve ono kasnije što je uslijedilo među odraslima, pogotovo pokolj nedužnih pripadnika društva trezvenjaka na ulicama Starbucka? Scena sa škorpionom dodana je naknadno u scenarij, Emilio Fernandez, meksički glumac i režiser (general Mapache u Divljoj hordi) ispričao je Peckinpahu da su se oni tako igrali kao djeca, a ovaj je odmah uvidio kako je to moćan uvod za njegov film i ubacio i to u scenarij. I upravo je scenarij Divlje Horde, zajedno sa Wylon Greenom, jedina Peckinpahova nominacija za oscara, no za uspjeh filma podjednako su zaslužni i editor Louis Lombardo i izvrsni snimatelj Lucien Ballard koji su vještom montažom, korištenjem više kamera i «slow motiona» postigli dodatnu napetost i životnost u ovoj «odi nasilju».

Iako opet kraćena, «Divlja horda» je postigla izniman uspjeh, a Peckinpah postao traženim i željenim režiserom. «Warner Bros» jedva je dočekao priliku da novopečenoj zvijezdi da priliku da ponovno radi. Vjerojatno su odgovorni u Warneru, očekivali još kakvu provalu nasilja od Bloody Sama, no zato ih je tim više osupnulo ono što su vidjeli. «The Ballad of Cable Hogue» bila je upravo antipod svim njihovim nadanjima, lirska poetična priča o čovjeku (Jason Robards) koji je ostavljen usred pustinje da umre, ali pronađe izvor vode i čudom preživi i uspije se obogatiti. Warnerovci nisu htjeli uložiti niti centa u propagandu ovog filma, a čak i kad je prikazan išao je kao «second bill» - dodatak udarnom naslovu na premijeri.

1971. godine u Engleskoj će snimiti svoj možda najkontorverzniji film «Straw Dogs», («Psi od Slame») sa Dustin Hoffmanom i Susan George. Kontroverzu je najviše izazvalo to što je silovana žena prikazana kao da je največim dijelom sama tražila i izazvala to što joj se dogodilo, no to je također motiv koji je već viđen u Divljoj hordi. Jer nije li i tamo bivša Angelova (Jaime Sánchez) djevojka Teresa, ustvari prikazana kao bludnica? No za razliku od Divlje Horde ovdje su likovi znatno, znatno slabije obrađeni.

U sedamdesetima Sam Peckinpah snimiti će najviše filmova, čak 9, osim spomenute Ballade i Pasa od Slame, tu su redom «The Getaway» («Bijeg»), »Junnior Bonner», «Pat Garrett & Billy The Kid», «Bring me the head of Alfredo Garcia», («Donesite mi glavu Alfreda Garcije») «The Killer Elite» («Elita Ubojica»), «Cross of Iron» («Željezni križ»), «Convoy», koji variraju kvalitetom od vrlo dobrih (Bijeg) do znatno slabih (Convoy) i uz još jedno istinsko remek dijelo, «Pat Garrett & Billy The Kid».

Na motivima priče o Billyju Kidu Peckinpah nam ispreda priču o šesdesetosmaškom buntu i njegovu slomu. A slom je došao radi ljudi tipa Pat Garrett, ljudi koji su izdali svoja uvjerenja, o prijateljima da i ne govorimo, a radi vlastitih sitnih probitaka. Zato je filmu u doba premijernog prikazivanja kod nas na TV, bio stavljen sasvim prikladan naslov «Bivši prijatelj Kid».Tu ponovno vidimo razigranu djecu, ali ovaj put ne pale mrave i škorpiona, već se igraju ispod vješala koja su podignuta upravo za Billy Kida (Kriss Kristofferson). Film je opet bio strahovito kraćen, za gotovo 18 minuta, i iz prvotne verzije filma izbačen je crno bijeli prolog na početku koji nam pokaže sudbinu izdajnika Pat Garretta (James Coburn), da bi onda cijeli film počeo kao svojevrsni flashback, koji se odvija u Garrettovoj svijesti dok život još tinja u njemu, flashback i grižnja savjesti jer Judini novci ni njega nisu usrećili, dapače donjeli su mu propast. Također na snimanju Peckinpah se zakačio i sa Bobom Dylanom (koji se pojavljuje u manjoj ulozi i u filmu) jer nije želio pustiti cjelu stvar «Knockin on the Heaven's Door» već samo njen instrumental, smatrajući da je scena kada šerif ranjen sjedi pored rijeke i razmišlja, puno jača sa jedva čujnim instrumentalom, nego li sa Dylanovom pjesmom. Normalno producenti su poduprli Dylana i u prvotnoj verziji čula se cijela pjesma, dok su u restauriranom director's cutu ipak postupili sukladno redateljevoj viziji.

Nakon «Bivšeg prijatelja kida», kvaliteta Peckinpahovih filmova počinje opadati. Zdravlje mu počinje slabiti, nestaje polako one neiscrpne stvaralačke energije. Uostalom i sam je jednom izjavio «Kraj jednog filma je i kraj jednog života.» Potrošio se u neprekidnim borbama sa studijima, u brojnim nepravdama, razočarenjima, ali i u alkoholu. No najmanje dva naslova su još uvijek više nego intrigantna. «Alfredo Garcija» i «Željezni križ». Alfredo Garcija je njegov najnihilističniji film, film koji umalo da nije bio ni pušten u prikazivanje jer su se odgovorni u «United Artistu» pobojali da tako grub film s velikim stupnjem zabrane gledanja mlađim dobnim kategorijama, ni ne može biti komercijalan. No kako je film već u startu bio niskobudžetan, pa ni rizik nije bio tako velik, pušten je u prikazivanje.

1977. godine u njemačko-englesko-jugoslavenskoj produkciji (iako je pružatelj usluga bio Jadran film, to je tada ipak bila Jugoslavija) snimljen je «Željezni križ». Film je unatoč tome što je dobar, štoviše zadnji dobar Peckinpahov film, i uz to jedini njegov ratni film, propao na američkom tržištu. Nije pomoglo ni to što je nakon što je pogledao film, Orson Welles poslao telegram Peckinpahu, u kojem je stajalo da je to «najbolji antiratni film o običnim vojnicima koji sam vidio». Bez obzira na jake glavne glumce (James Coburn, Maximillian Schell, James Mason, David Warner) na američkom tržištu tada očito nije bio zanimljiv ratni film snimljen iz vizure običnog njemačkog vojnika i uz to na Ruskom frontu. No film je postao veliki hit u Europi, posebice u Njemačkoj i Austriji, tako da je došlo i do snimanja nastavka, Sergeant Steiner. Naravno bez Peckinpaha, film je radio rutiner Andrew V. McLaglen, bez orginalne postave, Coburna je u ulozi Steinera zamijenio Richard Burton i film je za svaki slučaj prebačen na zapadno bojište, da bi se pokazali američki G.I. i pokazao se velikim promašajem.

Zadnji film koji je Peckinpah radio uslijedio je nakon pauze od skoro 5 godina. Bila je to ekranizacija romana Roberta Ludlama, «The Ostermann weekend» («Ostermanov vikend»). Slab film, ponovno ne Samovom krivicom. Nije mu bilo dopušteno raditi s glumcima koje je želio (Coburn, npr) već je morao prihvatiti ponuđenu ekipu. Nije imao utjecaja na reeditiranje uvoda i svršetka, tako da je diskutabilno koliko je to uistinu njegov film. A onda je već bio i ozbiljno bolestan, umrijeti će svega godinu dana poslije. No ipak, na momente, u pojedinim režiserskim rješenjima možemo uočiti tračak genija koji nas je od «Pucnjeva poslijepodne», preko «Divlje Horde» pa do «Bivšeg prijatelja Kida» znao neizmjerno oduševljavati, svojom vizijom, hrabrošću, pa i poetikom, pa makar ona bila i poetika nasilja.

Genij kome su posvećena dva izuzetna dokumentarca, B.B.C.-ev «Sam Peckinpah – Man of Iron» iz 1992. prikazan i kod nas u emisiji «Crno bijelo u boji» prije prikazivanja filma «Željezni križ» i to negdje sredinom devedesetih. Drugi je «The Wild Bunch – An Album in Montage» - Oscarom nominiran kratki dokumentarac iz 1996. koji nas vodi iza scena snimanja Divlje horde i pokazuje genija na djelu. A oni koji su ga nazvali Krvavim, jednostavno nisu bili u stanju proniknuti doblje u njegovu poetiku.


FILMOVI:
- The Deadly Companions (Pathe-American, 1961)
- Ride the High Country (Metro-Goldwyn-Mayer, 1962) (prikazan u Europi 1963 kao Guns in the Afternoon)
- Major Dundee (Columbia Pictures, 1965)
- The Wild Bunch (Warner Brothers/Seven Arts, 1969)
- The Ballad of Cable Hogue (Warner Brothers, 1970)
- Straw Dogs (ABC Pictures, 1971)
- Junior Bonner (ABC Pictures, 1972)
- The Getaway (First Artists, 1972)
- Pat Garrett i Billy the Kid (Metro-Goldwyn-Mayer, 1973)
- Bring Me the Head of Alfredo Garcia (United Artists, 1974)
- The Killer Elite (United Artists, 1975)
- Cross of Iron (E.M.I., 1977)
- Convoy (United Artists/E.M.I., 1978)
- The Osterman Weekend (Twentieth Century-Fox, 1983)


Na TV:
- Gunsmoke (Napisao 10 adaptacija i 2 originalna scenarija. Orginalni scenariji nisu snimljeni ali jedan će kasnije biti snimljen kao pilot epizoda The Riflemana. 1955-56)
- "The Assassin" (serija Broken Arrow, 1956) (Scenarist)
- "Apache Gold" (serija Tales of Wells Fargo, 1957) (Scenarist)
- "The Teacher" (serija Blood Brother, 1957) (Scenarist)
- "The Singer" (serija Have Gun-Will Travel, 1957) (Koscenarist)
- "The Town" (serija Trackdown, 1958) (Scenarist)
- "The Transfer" (serija Blood Brother, 1958) (Scenarist)
- "The Johnny Ringo Story" (serija Tombstone Territory, 1958) (Scenarist)
- "The Kidder" (serija Man Without a Gun, 1958) (Scenarist)
- "The Knife Fighter" (serija Broken Arrow, 1958) (Režiser)
- "Trouble at Tres Cruces" (serija Dick Powell's Zane Grey Theatre, 1958) (Režiser i Scenarist)
- "The Sharpshooter", (Scenarist) "The Marshall" (Režiser i Scenarist), "Home Ranch" (Scenarist), "The Boarding House" (Režiser) i "The Baby Sitter" (Režiser) (serija The Rifleman, 1958-59)
- "Miss Jenny" (ko-scenarist i Režiser) "Lonesome Road" (ko-scenarist i režiser) (serija Dick Powell's Zane Grey Theatre, 1959)
- "Klondike Pilot" (Koscenarist i Režiser) "Swoger's Mules" (Koscenarist i Režiser) (serija Klondike, 1960)
- "Jeff" (Koscenarist i Režiser) "Brown" (Režiser), "The Courting of Libby" (Režiser), "The Hi on the Gun" (Režiser), "The Painting" (Režiser), "The Old Man" (Scenarist), "School Day" (Koscenarist) i ""Mrs Kennedy" (Koscenarist) (serija The Westerner, 1960. Peckinpah je bio i producent)
- "The Story of Julesburg" (serija Pony Express, 1961) (Scenarist)
- "Mon Petit Chow" (serija Route 66, 1961) (Režiser)
- "Pericles on 31st Street (Koscenarist, Producer i Režiser) i "The Losers" (Koscenarist, Koproducent i Režiser) (serija Dick Powell Theatre, 1962)
- Noon Wine (TV special za the ABC, 1967) (Režiser i Scenarist)
- "That Lady is My Wife" (epizoda za Bob Hope's Chrysler Theatre, 1967) (Režiser)

[Rommel]

Pat Garrett & Billy the Kid, priča je o zadnjim danima jedne legende, jer Henry McCarty, poznatiji kao Billy The Kid, bez obzira na stvarne povijesne činjenice koje nam govore o okrutnu zlikovcu, odavno je zakoračio u legendu. Ali ovo nam je priča i o zadnjim danima zapada, onoga kakav je nekad bio, a u krajnjoj instanci i o zadnjim danima klasičnog western filma. Jer ovaj Pekinpachov film (njegov zadnji western mada možemo doduše raspravljati koliko western motiva u sebi kriju «Bring me the Head of Alfredo Garcia» («Donesite mi glavu Alfreda Garsije») ili «Convoy») predstavlja stvarni epitaf, istovremeno i tužan i zadivljujući, i starom zapadu i klasičnome western filmu, razbijajući mnoge njegove mitove, no neskrivajući žal za onim što nepovratno odlazi u prošlost.
Ako uzmemo samo dvoboje kao česti centralni motiv mnogih westerna, oni su ovdje uistinu posebno iscenirani, a da doslovce nema niti jednog onog klasičnog tipa gdje se protivnici sučeljavaju licem u lice, pa tko brže potegne pištolj pobjeđuje. Ništa od toga. Apsolutno sve je dozvoljeno da bi se preživjelo. Primjerice obračun Billyja (Kris Kristofferson) sa Alamosa Billom (Jack Elam, legendarni epizodista u brojnim westernima, posebice pamćen po maloj ulozi revolveraša koji se igra s muhom na samom početku izvrsnoga Leoneova filma «Bilo jednom na Divljem zapadu») je okršaj u kojemu obojica varaju, samo što to Billy čini znatno ranije što mu donosi odlučujuću prevagu. I  nitko se pretjerano ne uznemirava tom činjenicom smatrajući to sasvim normalnom pojavom. Štoviše, umirući Alamosa je ipak sretan što će biti upamćen makar i kao Billyjeva žrtva. Sama smrt je ovdje jeftin, svakodnevni pojam, bez ikakvih suvišnih naklapanja o ponosu i časti. Zato se vode rasprave postoji li neki drugi način da  srede stvari, no kako im ništa pametnije ne pada na pamet odlučuju se ipak za dvoboj kao provjereno riješenje. I to onako, čisto rutinski.

Glavni centralni motiv filma je izdaja. Bez nje nije moguće prilagoditi se nadolazećem vremenu, i opstati u njemu. A Pat Garrett je (James Coburn) je čovijek sa ambicijom da doživi duboku starost i da tada bude imućan. Za to je bio voljan platiti svaku cijenu, vjerojatno tada ni ne shvaćajući da će izdajući sve u što je ikada vjerovao izdati naposlijetku ponajviše samoga sebe. U scenama gdje su Pat i njegova žena (po prvi puta viđenim u specijalnom izdanju jer su nažalost upravo te scene nečijom greškom ispuštene iz Preview verzije) ona mu u jednom trenutku jasno kaže «Ti si mrtav iznutra», čemu istinu nije potrebno dodati više ništa.

Peckinpah Garrettovu izdaju više ili manje diskretno provlači kroz cijeli film, ali je posebno apostrofira u dva trenutka. Po prvi puta onda kada hapsi Billyja ispred njegove kolibe. Billy u dugačkom kadru stoji  raširenih ruku  u stilu samoga raspetoga Krista, da bi zatim idući kadar pokazao nasmijanoga Garreta više li nego jasno asocirajući na Judu. Drugi puta onda kada dolazi do napada na Black Harrisa (L.Q. Jones) i njegovu grupu, kada Black Harris već teško ranjen dobaci Garrettu «Mi stari momci si ne bi smjeli to međusobno raditi.» Svi su oni nekada jahali skupa, a sada je eto došlo do toga da se međusobno istrebljuju. Cijena napretka, rekli bi neki. No cijena koja je bila toliko odvratna samom Peckinpahu, da iako je znao da mora biti plaćena nije se libio da je tako oštro žiguje, kako i u svojim ostalim filmovima tako ponajviše upravo u ovome.

A što se tiče samoga našega Jude iz okruga Lincoln, sudbina mu nije uopće bila sklona. Istina ostao je upamćen kao čovijek koji je ubio Billy the Kida (mada se 1949. godine pojavio stanoviti Ollie L. Roberts koji je tvrdio da je Garrett ubio pogrešnog čovjeka a da je on ustvari Billy the Kid) ali već je na narednim izborima za šerifa okruga Lincoln izgubio. Nikada mu nije bio oprošten taj čin. Činjenice govore da mu ni guverner New Mexica, Lew Wallace (za koga kažu da je bio vrlo pobožan čovjek i pisac koji je napisao knjigu Ben-Hur, a bio je i general na strani vojske Unije u građanskom ratu), nikada nije isplatio obećanu nagradu za ubojstvo Billy The Kida (malo čudno da tako pobožnoj osobi nisu strane ni prevare a ni naručivanje ubistava, no dobro...). U filmu guvernerov lik sjajno tumači Jason Robards i to je jedna od rijetkih vinjeta koja je cijelovita uspijela preživjeti u sve 3 verzije filma. Garrettov život je i nakon toga ostao obilježen neuspjesima. Bio je teksaški ranger, rančer, ponovno šerif, sve neuspjeh za neuspjehom. Čak i u smrti je bio neuspješan. Njegovi stvarni ubojice Carl Adamson i Wayne Brazel na sudu su branili svoju nevinost tvrdeći da su ga ubili u samoobrani. I bili oslobođeni optužbe!

Cijeli film ima epizodnu strukturu u kojima se pojavljuje čitav niz poznatih karakternih glumaca, dobar dio kojih su česti Peckinpahovi epizodisti – poput Slima Pickensa ili L.Q Jonesa (koji će se okušati i kao režiser potpisujući zanimljivu ekranizaciju «Boy and His Dog» rađenu prema istoimenom stripu Harlana Ellisona i Richarda Corbena). Baš ta struktura doslovce svim epizodistima pruža priliku da pokažu dio raskoši svog talenta i svi su je listom iskoristili. Ali scene sa Pickensom (genijalan je kao šerif koji je došao do točke u karijeri koji «ne radi više ništa ni za koga, ako nije poduprijeto zlatom»), L.Q.Jonesom, Coburnom i Kathy Jurado (da, da znate je to je ona zgodna meksikanka zaljubljena u Gary Coopera u filmu «High Noon» («Točno u podne»), doduše ovdje je znatno popunjenija) u dvoboju pored rijeke meni označavaju sam kreativni vrhunac filma. Smiraj bitke pada u smiraj dana i pratimo šerifa Bekera kako umire na obali rijeke istovremeno sa zalazom sunca. Sve se to odvija  uz nježne zvuke instrumentalne verzije (ovisno koju verziju filma odaberte) skladbe «Knockin' on The Heaven's Door» Boba Dylana, učinivši te scene tako ispunjene bolnom, bespomoćnošću i njemom tragikom, rijetko kada viđenom na filmu, a sve to napravljeno od strane čovjeka za koga su tvrdili da ne zna napraviti ništa drugo osim nasilja, aludirajući na «Divlju Hordu».

Izvedbe glavnih glumaca Coburna i Kristoffersona vjerojatno su najbolje u njihovim karijerama. Coburn se savršeno uklopio u portret osobe koja ganja svoj cilj, ali je pri tome ipak izjeda grizodušje. Kristofferson je gotovo jednako tako dobar mada ga je onako visokog i krupnog i sa podsta godina na leđima teško zamisliti kao mladića od kojih 65-66 kg i 26 godina. No ako mu taj detalj zanemarimo i on isto zaslužuje lovorike poput Coburna, a baš i poput cijelokupne glumačke postave.

Film bi bio gotovo savršen da nema dvije slabe točke. Prva je što se nikad ne sazna tko je Billyu ostavio oružje u WC-u kojim će ubiti J.W.Bella (Matt Clark) pogotovo u svijetlu činjenice da je Billy the Kid u stvarnosti Bella napao s lancima kojima je bio vezan po povratku iz WC-a i uspio Bellu oduzeti njegov vlastiti revolver.  Očito je Peckinpah htio pokazati kako Billy nije želio ubijati svoje bivše drugove, za razliku od Garretta, a ovo je bio način da pruži Bellu priliku da preživi, koju ovaj nije iskoristio.  Time je još jednom režiser pokazao kolike su različite krajnosti Billy i Garrett, ali i na koju stranu idu sve njegove simpatije.

Druga daleko problematičnija točka jeste kada Billy spasi Paca na samrti (Emilio Fernandez, meksički glumac i režiser, kod Peckinpaha već glumio i to Generala Mapachea glavnog negativca iz «Divlje Horde») od Chisumovih ljudi i nad Pacovim mrtvim tijelom donese odluku da ne ide u Mexico već se vraća u Fort Sumter. Ostavivši pri tome Pacovu kćerku samu sa nepokopanim ocem usred neprijateljskog, Chisumovog, teritorija. Uistinu nerazumna gesta i nikada objašnjena, no opet nedovoljno bitna da nam pokvari cijeli film – možda bi ga boljim riješenjem mogla dodatno popraviti, pokvariti sigurno ne. No, od davne 1973. godine kada je film još bio u nastajanju pa sve do današnjih dana pojavljuju se ljudi koji «znaju» kako popraviti remek dijelo. Prvi od njih bio je James Aubrey, jedan sasvim ugodan čovjek kao što mu je i sam nadimak govorio: «Nasmiješena kobra». Doveden u MGM na položaj glavnog managera s mjesta dopredsjednika CBS-a, kao primaran zadatak navedeno mu je  spriječavanje porasta duga i troškova od promašenih investicija u MGM-u, ali i da se dio fondova čim prije oslobodi da bi se mogli uložiti u  luksuzni casino koji je MGM radio u Las Vegasu, Nevada. Filmovi pred dovršetkom trebali su biti čim prije bačeni na tržište da počnu donositi prijeko potreban novac. Jedan od tih filmova bio je i «Pat Garrett & Billy the Kid».

Od uobičajenih, minimalnih 10 tjedana da se izmontira film, Peckinpah (kojemu bi i tih 10 tjedana bili premalo) je dobio samo 4. Aubrey, kad je vidio Samov Director's Cut bio je izvan sebe. Htio je film srezati na 95 minuta – i to sa sasvim novim montažerima. Počela je otvorena borba između njega i Sama za gotovo svaku scenu – maltene po principu: ako ova scena ide ova neće. Tako je Sam i uspio progurati scenu vježbanja gađanja na rijeci između Garretta i čovjeka na brodu, scena koja je po Aubreyu bila prvi kandidat za izbacivanje. No dosta drugih bitnih scena nisu uspjele biti zadržane. Može se reći da je ova producentska verzija filma ipak bila  60% Samova, no on je bio time strašno razočaran i tražio je da se povuče njegovo ime sa špice. To je bio film koji mu je doslovce slomio srce, a da stvari budu gore po Aubreya, film je  propao na kinoblagajnama – snimljen za oko 4,6 milijuna dolara, utržio je samo 2,7 milijuna dolara i označio i Aubreyev kraj šefovanja u MGM-u. Dao je ostavku tvrdeći da je obavio posao i  za vrijeme svog vođenja tvrtku od 35.000.000$ duga ponovno odveo u pozitivu, no težak sukob sa Peckinpahom oko filma, sukob koji je punio novinske stupce, sigurno je imao ključnu ulogu u odlasku.

No film makar bio i sa samo 60% Samovim udjelom ne može biti loš film. Kada sam ga prvi put vidio u ciklusu filmova Sama Peckinpaha u osamdesetim godinama – to je bila ljubav na prvi pogled. Išao je tada pod izmijenjenim naslovom «Bivši prijatelj Kid» pa iako sam protivnik takvih nepotrebnih mijenjanja, ovaj mi se naslov učinio daleko boljim i maštovitijim od orginalnog.  Samov film, uz Dylanovu glazbu koja je nepogrešivo uhvatila elegičnu atmosferu filma (koliko god Jerry Fielding, česti Samov kompozitor tvrdio da je Dylan loše obavio posao), to je kod mene bila formula koja ne može promašiti.. Možda Dylan glumački i nije ostavio neki jači utisak kao Alias, ali s glazbene strane podario nam je jedan od najboljih filmskih soundtrackova.

Tako smo do druge polovine osamdesetih godina gledali, može se slobodno reći iskasapljenu, verziju toga filma i svejedno uživali u njoj. Jer koliko god su sjekle, producentske škare ipak nisu uspijele uništiti ovaj film. Jedini koji je imao (neki kažu da ju je ukrao) originalnu verziju koju je uspio smontirati u onom nerealnom roku bio je upravo Peckinpah. Cijelih deset godina – pokazivao ju je obitelji i prijateljima da vide kakav je to film zapravo trebao biti. Javnosti je prikazana tek dve godine nakon njegove smrti, s premijernim prikazivanjem 20.IV.1986. Sa Flashbackovima na početku i na kraju, sa podosta uključenih scena, poput one sa Chisumom, sa Poeom kako mlati starca, sa gomilom dodanih rečenica koje se u prvotnoj verziji nisu mogle čuti (a ovo je film koji ima čitav niz nevjerojatno jakih citata), film je dobio na snazi i na slavi – po prvi puta je dignut na razinu čak i višu i od one na kojoj je carevala do tada nedostižna «Divlje Horda»  i proglašen je istinskim remek djelom. Ponovno se moram vratiti i na scenu pored rijeke u kojoj se po izričitoj Peckinpahovoj želji, radi koje se svadio i sa samim Dylanom, čuje samo instrumental «Knockin' on the Heaven's Door» - i to dosta prigušenije. U doba prve premijere filma producenti su poduprli Dylana i išla je puna verzija pjesme, da bi tek u ovoj verziji bila ispoštovana Peckinpahova volja.  Usporedivši scenu u obje verzije, mada sam i sam veliki obožavatelj Boba Dylana, bez krzmanja potpisujem da je Peckinpah imao potpuno pravo i točno znao što želi, kreiravši, ponovno to napominjem, najaču scenu u filmu.

Šećer je trebao doći na kraju. Specijalno izdanje «Pat Garretta i Billy The Kida», 2005 godine. Najave su tvrdile da su potrebne samo manje dorade, da se bolje povežu scene i uljepša gruba Director's cut verzija. Od šećera postade i ostade samo pelin. Specijalno izdanje je veliko, veliko razočarenje. Slika i zvuk su prvoklasni, dodane su scene Garretta i supruge (koje su nečijom greškom izostavljene iz Preview verzije) i to je sve. Kao što se može vidjeti iz usporednog prikaza SE izdanje je čudnovati mix Producentske i Preview verzije, pri čemu su se kod najbitnijih stvari uzimala rješenja Producenske verzije, naspram Preview (Peckinpahovoj) verziji. Tu gotovo da ima manji postotak Peckinpaha od onih žalosnih 60% u verziji iz '73 godine. Zato palac dole za ovo izdanje i možemo se samo nadati da će se pojaviti nova verzija koja će Preview verziji samo dodati izbačenu scenu između Garretta i supruge i tako nam dati nešto najbliže moguće originalnoj Peckinpahovoj verziji.

Billy the Kid je nebrojeno puta filmovan: od «Ljevorukog revolveraša» Arthura Penna, do «Odmetnika» Howarda Hughesa, (u kojemu je veća pažnja bila posvečena čuvenu grudnjaku Jane Russel nego li ičemu drugome) od «Mladih revolveraša» Christophera Caina, do Chisuma (koji se koncentrira na sukob u okrugu Lincoln) Andrew V. McLaglena. No ako začujete čuvenu rečenicu «Quien es?» («Tko je») izgovorenu u toploj noći 14. srpnja 1881, na ranču Pete Maxwella, a vidite da je izgovara Kris Kristofferson, znajte da je pred vama najbolji film o ovom legendarnom junaku (bez obzira na koju verziju naletjeli) i to film jedne druge, gotovo jednako velike legende: Sama Peckinpaha.

Producentska Verzija  1973	Turner Preview 1988	Special Edition 2005
1:41:35 PAL	2:01:33 NTSC	1:55:04 NTSC
Nema flashbacka na pocetku - gadanje u kokoši jednako dugo kao i na preview verziji	Flashback na pocetku u kome Garret pogiba - ispresjecan dužom vježbom gadanja u kokoši	Skracen Flashback- skracene scene gadanja u kokoši
Špica posebno napravljena ide nakon Garretova odlaska iz Fort Sumtera	Špica ide istovremeno sa flashbackom i radnjom u Fort Sumteru	Isto kao Producentska verzija
Fort Sumter sami pocetak - fali dio razgovora izmedu Hollya I Garreta….Holy samo jednom kaže Yeah, a fali i Coburnov odgovor	Puna Verzija razgovora izmedu Coburna i Hollya	Isto kao Producentska verzija
Fort Sumter - nakon ulaska Garreta i Billya u Kantinu imamo scenu gdje se Billyjevi sudruzi pitaju jesu li oni "dovoljno dobri za njih"A nemamo kadar Maxwellove kcerke	Fort Sumter - nakon ulaska Garreta i Billya u Kantinu imamo kadar Maxwellove kcerke a ne  Billyjevih drugova	Isto kao Producentska verzija
Fort Sumter - isjecen kadar sa J.W. Bellom u kome on kaže kako ovi "vode izgubljenu igru" i napušta kantinu	Cijeli kadar sa J.W. Bellom	Isto kao Producentska verzija
Napad na Billyjevo sklonište - kadar pocinje unutar kolibe u kojoj su Billy i njegovi ljudi - fale kadar ili dva u kome Garrettovi ljudi zauzimaju pozicije	Napad na Billyjevo sklonište - Vidimo kako Garrettovi ljudi zauzimaju pozicije	Isto kao Producentska verzija
Billy u zatvoru - isjecena Bellova recenica "Ja vjerujem da sam mali covjek koji mora obaviti  posao."	Ostavljena Bellova recenica "Ja vjerujem da sam mali covjek koji mora obaviti  posao."	Isto kao Producentska verzija
Billy u zatvoru - isjecena Olingerova recenica "Povesti cu te na šetnju paklom preko paukove mreže."	Ostavljena Olingerova recenica "Povesti cu te na šetnju paklom preko paukove mreže."	Isto kao Producentska verzija
Billy u zatvoru - kada ga Bell prati na WC prvi vanjski kadar je par praseta - konje u korali vidimo samo na povratku	Billy u zatvoru - kada ga Bell prati na WC prvi vanjski kadar je par konja u koralu koje vidimo i na povratku	Isto kao Producentska verzija
Garrett u brijacnici - kada decku daje uputstva - ne spominje poruku za Mrs. Garrett vec samo da obavijesti ljude	Garrett u brijacnici kada decku daje uputstva - daje  poruku za Mrs. Garrett i obavijest za ljude	Isto kao Preview verzija
Garrett u brijacnici - dok sjedi za stolcem kadar nije presijecen novim kadrom u kome vidimo da Billy jašuci navlaci kaput	Garrett u brijacnici - dok sjedi za stolcem kadar je presijecen novim kadrom u kome vidimo da Billy jašuci navlaci kaput	Isto kao Producentska verzija
Garret u gradu - nema niti jedne reference na njegovu kucu i gospodu Garrett	Garrett u gradu - odlazi prema kuci - zadnji kadar je kako otvara kapiju	Garrett u gradu - odlazi prema kuci -  otvara kapiju i sada dolazi ono  Jedino istinski novo u Special Editionu - ukljucene su scene izmedu Garretta i njegove supruge - dobra dugacka scena koja je necijom greškom bila  izostavljena iz Previewa
Billy na putu prema Fort Sumteru - Nema scene kako pili ostatak lanca oko noge	Billy na putu prema Fort Sumteru - scena kako pili ostatak lanca oko noge	Isto kao Producentska verzija
Garrett  na putu do Guvernera - nešto skracena scena - nema scene gdje Garret stoji naslonjen na stablo	Garrett  na putu do Guvernera - cijelovita scena	Isto kao Producentska verzija
Susret Garretta i Gatea kojega privodi šerifu Bakeru - ispresijecan borbom pijetlova - najnasilnije scene izbacene	Susret Garretta i Gatea kojega privodi šerifu Bakeru - ispresijecan borbom pijetlova - cjelovito	Isto kao Producentska verzija
Dvoboj pored rijeke - umiruci Black Harris ne izgovara ironicno Paris, France kao Billyjevu lokaciju	Dvoboj pored rijeke - umiruci Black Harris izgovara Paris, France	Isto kao Producentska verzija
Dvoboj pored rijeke - umjesto instrumentala Knockin' on the Heaven's Door ide cijela pjesma	Dvoboj pored rijeke - na kraju ide instrumental Knockin' on the Heaven's Door	Isto kao Producentska verzija
Garret na Chisumovu ranchu - totalno izbaceno iz ove verzije	Garret na Chisumovu ranchu - Puna verzija	Isto kao Preview verzija
Pacov odlazak - izbacen dio konverzacije izmedu Paca, Hollya i Billy u kojemu Paco objašnjava kako nije u sukobu sa Chisumom i Billya savjetuje da pusti Chisuma isto na miru	Pacov odlazak - cijela konverzacija	Isto kao Preview verzija
Vježbe gadanja izmedu Garreta i covjeka na splavi - nešto duža scena koja pocinje panoramskim kadrom - ali je ubacena dosta ranije odmah nakon Lova na purane - nego li je to u Director's cutu	Vježbe gadanja izmedu Garreta i covjeka na splavi - nešto kraca scena bez panoramskog kadra, odnmah pocinje s Garretom - a dolazi nakon scena u kojima Poe premlacuje Codya da sazna gdje je Billy	Vježbe gadanja izmedu Garreta i covjeka na splavi - nešto duža scena koja pocinje panoramskim kadrom  smještena iza Pacova i Bilyjeva odlaska iz Fort Sumtera uz debilno objašnjenje da je orginalna pozicija scene usporavala zahuktalost radnje prema velikom finalu. Ocito ljudi odgovorni za SE nisu shvatili koliko je Pat Garrett & Billy The Kid mozaican film i da je prepun takvih epizodica koje ga samo poboljšavaju. Originalna pozicija nije uopce smetala nicemu, kao ni nova uostalom, ali smeta kada se pojave ljudi koji misle da su bolji Peckinpah od Peckinpaha!
U Lemuelovu ducanu - isjecena je šala koju Lemuel prica Garrettu nakon što je Poe otišao - o 3 stvari koje treba svaki kauboj	U Lemuelovu ducanu - cijela šala se cuje	Isto kao Producentska verzija
Poe u Ispostavi - nema tih scena uopce. Producentska i SE verzija imaju drugi prikaz kako se saznala lokacija Billy Kida	Poe u Ispostavi - premlativši Codya doznaje da je Billy u Fort Sumnteru ponovno	Isto kao Producentska verzija
Pacova smrt - promjenjen, ocito naknadno dosnimavan razgovor izmedu Paca i Billya - u kojem Paco tvrdi na samrti da zna da ce Billy njegovu smrt iskoristiti da se vrati nazad i osveti. Ocito se pokušalo vjerojatno jedinu slabu tocku filma, tj. zašto se Billy vraca ostavivši Pacovu kcerku samu usred neprijateljskog Chisumovog teritorija niti joj ne pomogavši pokopati oca. No ovo riješenje je ispalo još gluplje.Takoder se ne cuje razgovor Pacovih ubojica kao ni Kidova napomena kako je ovo "prelilo cašu".	Pacova smrt - ostaje slaba tocka filma. Billyjeva reakcija je uistinu neshvatljiva, ali razgovor je logican. Covjek na samrti prica o neostvarenim snovima, hacijendi koju je želio kupiti za sebe, kcer i Billyja! Cuje se i razgovor Pacovih ubojica u kojima jedan kaže da ga probodu, a drugi napomene: "Polako" ko i Kidova napomena	Isto kao Preview verzija. Samo se ne cuje razgovor ubojica ali se cuje kidova napomena
Garrett u Bordelu - skracen razgovor Garretta s Rupertom, vlasnikom bordela u kojem Rupert pominje koliko žena je potrebno da Garrett legne a koliko da se digne	Garrett u Bordelu - puni razgovor	Isto kao Producentska verzija
Garrett u Bordelu - Scene sa Ruthie Lee u kojima Garrett šamarima izvlaci priznanje o Billyjevu boravku. Scene s ostalim prostitukama izbacene	Garrett u Bordelu - Scene sa Ruthie Lee u kojima Garrett šamarima izvlaci priznanje o Billyjevu boravku nema jer je to riješeno vec sa Poeom u Ispostavi. Znatno duže scene Garrettova uživanja sa dobrim brojem prostitutki.	Garrett u Bordelu - Scene sa Ruthie Lee u kojima Garrett šamarima izvlaci priznanje o Billyjevu boravku. Zadržano i nešto Garrettova kasnijeg orgijanja
Garrett u Bordelu - nema Rupertova komentara nakon što Garrett, Kip McKinney i Poe odlaze u Fort Sumter	Garrett u Bordelu - Rupert komentar nakon što Garrett, Kip McKinney i Poe odlaze u Fort Sumter kako su mu porazbijali lokal i istrošili sve prostitutke	Isto kao Producentska verzija
Garrett, Kip McKinney i Poe odlaze u Fort Sumter - Mc Kinney komentira kako želi da se to obavi što prije i kako nema ništa protiv Billyja iako "Žalim što je ubio J.W.Bella."	Garrett, Kip McKinney i Poe odlaze u Fort Sumter - Na DVD verziji Director's cuta cuje se samo "Žalim što je ubio J.W.Bella." ništa prije toga iako VHS verzija Director's cuta a i snimka sa TV-a imaju cjeloviti govor Mc Kinneya.	Isto kao Producentska verzija
Garret u Fort Sumteru - skracen razgovor Garretta i pogrebnika (Peckinpah) na samo jednu pogrebnikovu recenicu	Garret u Fort Sumteru - puni Peckinpahov govor koji na neki nacin kao da predstavlja Garrettovu savjest.	Isto kao Producentska verzija
Garret u Fort Sumteru - Isprebija Poea kada je htio odrezati Billyjev prst za uspomenu ali se ne cuje niti rijec.	Garret u Fort Sumteru - Isprebija Poea kada je htio odrezati Billyjev prst za uspomenu uz uzvik: "Ono što želiš i ono što ceš dobiti dvije su razlicite stvari"	Isto kao Producentska verzija
Završetak - Garrett odlazi iz Fort Sumtera, nema Flashbacka, muzika Billy5	Završetak - Garrett odlazi iz Fort Sumtera, Flashback kao i na pocetku ali iz drugog kuta. Muzika Billy1	Isto kao Producentska verzija

[vesele_saonice]

Ovo se zovu postovi...
[big-bravo]

[Mhejl]

Romel je nevjeovatan. [hail2]